Poruka koju su poslali uljari s otoka Ugljana u simpatičnoj akciji “Raritetno maslinovo ulje” i najbolji je dio njihove zamisli da “vrate čast” tradicionalno prerađenom ulju koje je neko vrijeme odstajalo u moru. Ta je poruka jednostavna: dopustite nam mogućnost izbora!
U tom su dijelu boduli u pravu, iako su protiv njihovih stavova i struka i povijest i tržište. Sad bi bilo najlakše narugati se tradicionalistima pa kazati nekoliko ovakvih rečenica: ulje koje proizvodite tim “starim” načinom spada u kategoriju lampante, nejestivih ulja; ili kemijske analize pokazuju da ste, dopustivši fermentaciju u moru ploda voćke koja se zove maslina, uništili njezina najvrjednija svojstva; ili Španjolcima koji proizvode 50 posto svjetske proizvodnje maslinova ulja trebao bi ocean da potope sve masline koje poberu; ili Istrani su svoja na hladno prerađena ulja brendirali i dostigli cijene koje vi nikad nećete postići; ili nije maslina krenula s otoka na kopno nego obrnuto, ili…
Bilo bi tu još more kritičnih točaka za beskonačnu raspravu, ali rezultat bi bio isti – otočni su maslinari za stari način i točka. Stvar ukusa! Jedan moj prijatelj tvrdi da ribu s gradela nikako ne može zaliti uljem voćnog okusa, ali da mu ono odgovara uz svako povrće.
Nije, dakle, tvrdoglav u nekom svojem načelnom izboru, koristi ono što voli, sam je svoj “sommelier”, pa makar ono ulje kojim je zalio pečenu ribu imalo tri posto nezasićenih masnih kiselina i što će mu se prijatelj bodul narugati da je blitvu zalio gorkim uljem. To je naša mala dalmatinska gastronomska demokracija. Baš dobro.
