Karakterističan po svojoj posebnosti je i otok Iž smješten u morskom kanalu između Ugljana i Dugog otoka, od čijih je domicilnih artefakata vrijedno izdvojiti išku keramiku s nizom proizvoda ručne izrade od pečene gline uporabne vrijednosti mahom za raznolike potrebe u kućanstvu. Takva izrada zemljanih posuda i predmeta stoljećima se je njegovala na otoku Ižu i njome je za život privređivalo ciglih 100 obitelji da bi danas knjiga spala na jedno slovo, ono posljednjeg iškog lopižara Predraga Petrovića-Pepija. Ovaj samozatajan učitelj likovne kulture iz Zagreba u posljednje vrijeme hvalevrijednim nastojanjem ne dopušta prašini zaborava prekriti egzotičnu djelatnost otočnog lončarstva. Na išku keramiku je htio podsjetiti i senzibilizirati javnost zadarski Narodni muzej, točnije njegov Etnografski odjel, priredivši u subotnje popodne morski performance Bodulsko putovanje, ujedno kao svojevrsnu najavu skorašnje Noći muzeja u svojoj prepoznatljivoj maniri poznatoj nam od proteklih godina. Osim putnika na redovnoj dnevnoj liniji za Iž i Ravu na brod “Premuda” se je toga dana ukrcao nemali broj Zadrana i poslenika kulture kojih je zaintrigirala problematika te poziv muzealaca na njihovu priredbu. U brodskom salonu kustosi Muzeja su za tu priliku postavili izložbu jumbo fotografija o iškim lopižarima, a koje su dio jedne davne izložbe u Narodnom muzeju, kako je to pojasnila jedna od autorica izložbe mr. Jasenka Lulić-štorić, voditeljica Etnološkog odjela NMZ. Pri postavu izložbe na brodu dragocjenu pomoć su joj pružili njeni kolege u Muzeju, kustos Vlado Alavanja i muzejski pedagog Branislav Jelenić.
Sipa u loparu
– Ovim druženjem željeli smo podsjetiti na važnost i daljnju sudbinu iške keramike koja je 2009. proglašena nacionalnim kulturnim dobrom, time ujedno i uvrštena u UNESCO-ov popis svjetskih kulturnih dobara, a na prijedlog i sugestiju našeg muzeja i Ministarstva kulture RH, naglasila je nadalje Lulić-Štorić u svom predstavljanju događanja na brodu. A da je to druženje bilo pun pogodak dokazuje činjenica što se je rutinska dnevna pruga pretvorila u pravu turneju kulture po otočnom akvatoriju na kojoj nije falilo ni milozvučne pjesme, ni delicija, ni kulinarskih specijaliteta. Tour-retour vožnjom do Iža, Rave i natrag svi nazočni su uživali u ugodnim vokalima maloiške muške klape i veloiškog mješovitog ansambla Slanac kojima je znalaćki ravnao Veloižanin Milivoj Škorlić. Djelić svog glumačkih vještina pokazala je iška amaterka Maja Marijan, a dio svoga književnog opusa izrecitirala je iška poetesa i autorica brojnih predstava u produkciji mjesnog AKUD-a, Ana Trninić.
Jedan od rekvizita u objektivnom nizu iške keramike jest i lopiž, glinena posuda za spravljanje ribljeg menija. Baš u jednom takvom lopižu i ovom se je prilikom u brodskoj kuhinji “Premude” spravljao ribarski brudet od sipe s krumpirima, i to – ni više ni manje nego pod prstima kulinarskog maga Renata Kraljeva čijom zaslugom su svi s užitkom konzumirali brudet i tražili duplu porciju istog. Da dobar zalogaj ne zapne u grlu i ne ostane bez ugođaja dobrih glazbenih vibracija potrudili su se solidni basovi i tenori, te alti i soprani maloiških i veloiških slavuja i grlica uz instrumentalnu pratnju gitare i harmonike grlenim izvedbama dalmatinskih popijevki i šansona.
Šatalić pozdravio putnike
Po dolasku ove karavane zaljubljenika otočne baštine u Velu Ravu na mjesnu rivu je sišao, tek toliko da pozdravi njene sudionike, poznati kazališni umjetnik Mirko Šatalić koji na ovom od bure skrovitom mjestu uživa u svojim umirovljeničkim danima. A u toj karavani s namjenom još jedne kulturne misije zadarskim otočjem viđena su poznata lica iz kulturnog života od kojih primjerice nabrajamo Senka Sorića, promicatelja baštine iz Preka, Kostu Kostova, likovnog umjetnika i voditelja umjetničke kolonije Jadertina, neke turističke djelatnike i voditeljice likovnih galerija…
Na česti sizifov posao privređivanja pri krhkom tlu otoka često nalik glinenim posudama anegdotalno je podsjetila u svom dijalektalnom stilu Ana Trninić iznijevši parabolu o iškoj nani koja je na pitanje “ča nosi lipoga za obed u lopižu težacima u polje” lucidno spočitnula “nišće ko padem”. Takvim je redoslijedom pjesme, svirke, šale, razgovora ugodnog, ali i spontanog upoznavanja baštine bilo isprepleteno ovo četverosatno putovanje morem sve do povratka na zadarsku rivu u kasnovečernjim satima. Tek je škura bura i kiša pokvarila ugođaj bistrine pogleda na pučinu i obzor otočnih bridova.
