Povrat poreza mnogi ojađeni hrvatski radnici čekaju kao slamku spasa. Kao disaljku koja će im pomoći da požive još koji tjedan, udahnu mrvu zraka prije negoli sasvim potonu i prepuste se struji koja će ih – onako podbuhle, beznadne i deložirane – izbaciti na obalu kao što se i inače izbacuju oni s kojima nitko ne zna što bi.
Povrat poreza i ove će godine, ponosno su objavili u Poreznoj upravi, premašiti milijardu kuna. Bez obzira na to što su mnoge olakšice ukinute, pa se tako povrat, primjerice, više ne može ostvariti na račun premije životnog osiguranja ili gradnje prve nekretnine, milijardu kuna još uvijek je respektabilan iznos koji će biti raspoređen na otprilike 600.000 građana.
Prosječno bi to trebalo iznositi nešto više od 1600 kuna po poreznom obvezniku. Taman za jednomjesečne režije u proljetnom razdoblju. Tako, međutim, neće biti. Mnogi porezni obveznici – žalim slučaj – neće dobiti ni lipe, premda su porez uredno prijavili, te još urednije pravo na povrat novca ostvarili. I nemaju se komu žaliti. Osim novinarima.
Pa nam se tako obratila i skupina radnika (tvrtke različite – problem isti) koji su, ni krivi ni dužni, ostali bez disaljke za jednokratno preživljavanje. Lako što im je oduzeto dostojanstvo – bez njega se, svakodnevno smo svjedoci, može živjeti – ali povrat poreza ne mogu prežaliti.
Prvo ih je poslodavac počeo zakidati na plaći, a potom ih se odrekla i država. Poslodavac nemoćno širi ruke i žali se na svoje nelikvidne poslovne partnere, a država mudro šuti i pravi se da ne vidi radničku muku. A za drukčije ponašanje, ako ćemo pravo, nema ni razloga jer svaka kuna neisplaćenog povrata poreza ostaje u njezinoj blagajni.
A kako sada stvari stoje, i ove će godine neisplaćeni ostati deseci milijuna kuna. Deseci milijuna kuna kao novac radnika koji ga nikada neće vidjeti. Kao slamka spasa koju su im začepili s obje strane. S jedne zabludjeli poslodavac, a s druge bešćutna država.
– Najradije bih tukao glavom o zid. Gazda je dužan porez državi i zbog toga ja ne mogu dobiti svojih deset tisuća kuna povrata. To su moje dvije mjesečne plaće i ne treba vam ni govoriti koliko bi mi značilo da ih dobijem – jada nam se zaposlenik tvrtke sa šireg splitskog područja za koju javnost vjerojatno i ne zna da je u novčanim problemima.
Zakon je jasan. Dokle god tvrtka za koju radnik koji je ostvario pravo na povrat poreza radi ili je radio barem jedan dan u protekloj godini – uzalud vam, dakle, ako ste sve preostale dane radili za urednog poslodavca – ne podmiri svoja dugovanja prema državi, dotle ni radnik ne može dobiti svoj novac. Rok za isplatu je dvije godine, a nakon toga – piši propalo.
– Jasno mi je da je nemoguće dobiti povrat za ono razdoblje u kojemu vam tvrtka nije uplaćivala doprinose, ali mi ne ide u glavu zbog čega se za ostale mjesece to ne može napraviti. U mom slučaju problematičan je samo jedan jedini mjesec, ostalih jedanaest sam radila za drugoga gazdu i on je sve navrijeme plaćao, ali ove u Poreznoj to ne zanima – govori majka iz Omiša i kaje se što je svoje dvoje djece “skinula” s muževe plaće kako bi ih prijavila kao svoju poreznu olakšicu.
– Izračunali smo da ćemo na taj način dobiti više novca, a na kraju smo dobili šipak – očajna je Omišanka svjesna kako će sada morati tražiti neki drugi način za smanjenje minusa na tekućem računu.
Fina je na svojim internetskim stranicama objavila kako su zbog duga u ukupnom iznosu od 42,46 milijardi kuna koncem prošle godine u Hrvatskoj bila blokirana 67.384 poslovna subjekta s 56.606 zaposlenika. Nemoguće je, naravno, znati koliko radnika od toga broja ostvaruje pravo na povrat poreza, no ako u obzir uzmemo da od ukupnog broja svih zaposlenih u državi njih nešto manje od polovine ostvaruje pravo na povrat, te da je prosječni iznos po poreznom obvezniku 1600 kuna, onda dolazimo do cifre od 40 milijuna neisplaćenih kuna.
Pravo stanje, nažalost, nismo uspjeli doznati. Uzalud smo danima čekali odgovor iz Ministarstva financija, da bismo dočekali tek slatkorječivost glasnogovornice Sanje Bach, kojoj ni naše pozivanje na Zakon o pravu na pristup informacijama ništa nije značilo. Točan iznos zadržanog novca nitko nam nije želio otkriti.
U međuvremenu, frustrirani građani, sve redom pošteni ljudi kojima bijeda već mjesecima tuče po vratima, traže način kako da dođu do svojih kuna. Načina su, pri tome, samo dva: ili čekati da gazda ponovno postane solventan ili stvar uzeti u svoje ruke.
Jedan od naših sugovornika osobno je od sada već bivšega gazde iskamčio novac jednak iznosu neisplaćenog povrata poreza (“trajalo je to mjesecima, bilo je mučno jer sam mu i doma dolazio, no na koncu mi je u ratama, na ruke, sve isplatio, do zadnje lipe”) dok drugi ozbiljno razmišlja o još drastičnijem činu.
– Lud sam, a kad čovik poludi, onda je svašta u stanju napravit. Dvi godine me gazda već zavlači, obećaje da će platit doprinose čim njemu plate njegovi dužnici. Da san mu rok od misec dana, a onda ću, oću, majke mi, svoj dug prodat kamatarima, pa ćeš vidit kako će trčat uplatit – gnjevno će radnik jedne omanje splitske tvrtke. Hrvoje Marušić, prvi čovjek dalmatinskih poslodavaca, ne vjeruje da postoje njegovi kolege koji namjerno ne žele platiti doprinose na plaće.
– S problemom o kojemu govorite nisam se susretao, niti smo na sastancima Udruge poslodavaca o njemu razgovarali. Jasno mi je, međutim, da je riječ o velikoj traumi za radnike i da bi trebalo učiniti sve kako bi oni nekako ipak došli do svog novca. Stvar je, nažalost, u toj nesretnoj nelikvidnosti koja čini zatvoreni krug neplaćanja iz kojega se, kad jednom u njega upadnete, teško izvući – ističe Marušić.
