U organizaciji Omni Crohn udruge, oboljelih od Crohnove bolesti i ulceroznog colitisa Zadarske županije i HUCUK-a, Hrvatskog udruženja za Crohnovu bolest i ulceroznog colitisa – Zagreb u Gradskoj knjižnici održano je predavanje “Utjecaj upalnih bolesti crijeva na emocije.”
Predavanje je održala prof. psihologije Jadranka Orehovec, iz Savjetovališta Taura koja je ukazala na važnost emocionalnog suočavanja oboljelih, ali i njihovih obitelji s ovom kroničnom bolesti.
– Svi želimo biti zdravi, vitalni, osjećati sigurnost, kontrolirati svoje živote. Svako kronično oboljenje, pa tako i ovo je prijetnja tome te u nekom trenutku zahtijeva određene prilagodbe. Naime, dijagnosticiranje ovih bolesti označava krizu, “točku prekretnicu” u životu oboljelih koji sagledavaju život prije i nakon dijagnoze. Time se narušava njihova psihološka uravnoteženost, pobuđuje im snažne osjećaje jer traži od njih kompletnu promjenu dotadašnjeg stila života. Početne reakcije su šok, poricanje i nevjerica, ljutnja (zašto baš ja?), tugovanje, anksioznost i depresija. Čak 20 – 25% oboljelih doživi određene psihološke simptome. Ako navedene reakcije potraju predugo, mogu imati negativan odraz na bolest, ističe Orehovec.
Na predavanju je istaknuto da oboljeli od ovih bolesti, među kojima je široj javnosti najpoznatija Chronova bolest, moraju pronaći nove načine suočavanja s promijenjenim okolnostima u svom životu te ponovno uspostaviti ravnotežu u životu. Osoba se mora prilagoditi na simptome bolesti, koji su često vrlo neugodni i bolni, za oboljelog često i posramljujući. Izazivaju veliki umor i iscrpljenost, stres uslijed tretmana, odnosno bolnih pretraga, nuspojava, hospitalizacije i sl.
Osim navedenog ograničenja se kod oboljelog odražavaju i na radni i profesionalni život, teškoće u završavanju studija, pronalaska adekvatnog posla što opet dovodi do financijskih teškoća. Dolazi i do promjena u obitelji, jer roditelji u svojoj brizi često pretjeruju u zaštiti i kontroli nad životima svoje djece, što može značiti dodatni izvor stresa za primjerice nekoga tko ima 20 godina koji teži svojoj neovisnosti, a roditelji svojim zahtjevima, prohtjevima i savjetima to onemogućuju.
Jednako tako događa se, ukoliko osoba oboli u zrelim godinama, da djeca prerano preuzimaju roditeljsku ulogu, što opet nije dobro. Oboljeli se suočavaju s velikom ranjivosti i osjećajem gubitka kontrole nad svojim tijelom, svojim životom i izborom, a svi imamo potrebu za tom kontrolom, ali ovdje ishodi ne ovise o oboljelom.
