TRAŽIM PRODUŽETAK, JAVNOST I TEMELJITOST PRAVOPISNE RASPRAVE, poručio je zadarski jezikoslovac prof. dr, Mile Mamić i navodi:
Prije uključivanja u raspravu želim napomenuti da sam i ja 10. ožujka 2013. pozvao sve hrvatske jezikoslovce i ostale zainteresirane da se uključe u raspravu o jednom važnom pravopisnom, pravogovornom i didaktičkom pitanju i da napokon dosljedno skinemo teret karadžićevštine s hrvatskoga pravopisa. Napomenuo sam kako su se mnogi raspisali o pravopisnim pitanjima, gotovo sitnicama u kojima se razni pravopisi ne slažu, ističući simboličnu vrijednost jedne ili druge opcije tipa ne ću ili neću, zadatci ili zadaci, pogrješka ili pogreška, kao da je to razdjelnica između hrvatstva i nehrvatstva ili pokazatelj većega ili manjeg stupnja hrvatstvenosti. Dodao sam da ne omalovažavam ta pitanja, ali da su ona sva zajedno sitnica spram pitanja troslovnoga jednosložnog ije, koje od početka 19. stoljeća nije na zadovoljavajući način riješeno, točnije, riješeno je krivo, nedosljedno i smiješno. Žalosna je činjenica da se pred tim zamršenim pitanjem ne usuđujemo otvoriti oči da ne bismo sad išli u radikalne pravopisne promjene. Imajući u vidu svu težinu, složenost i obuhvatnost toga pitanja, čini mi se kao da čujem Kristov prigovor meni i drugim hrvatskim jezikoslovnim farizejima:”Komarce cijedite, a deve proždirete.” Napisao sam i ovo: „Bez temeljitoga rješavanja i toga pitanja nikakva pravopisna reforma nema smisla. Razgovarao sam s mnogim hrvatskim jezikoslovcima o tom i dosta ih je podržalo moj prijedlog. I neki članovi Vijeću za normu u oba sastava podržavali su moj prijedlog. Trebalo bi napokon jatovsko ije pisati sa je. Ništa ne smeta što bi to je, odnosno e u njemu nekad bilo dugo, a nekad kratko. Tako je i s drugim samoglasnicima. Ta, i sad pišemo jednako djed i djedo, djevojka i djeva, ali dijete i djetešce, zvijezda i zvjezdica – različito. Zašto?
Ni ije ni ie nisu zadovoljavajuća rješenja. Najbolje odgovara je. Svjestan sam da će i dalje biti iznimaka tipa dvije, prije, gdje se ije doista tako i izgovara, a slučajevi tipa snijeg i lijep, odnosno sliveni ili nesliveni izgovor n+j i l+j pitanje je hrvatskoga pravogovora.”
Na svoj dobro obrazložen i uvjerljiv prijedlog (koji i nije izvorno moj), a koji je objavljen na mnogim portalima, dobio sam mnoštvo raznovrsnih reakcija. Ovdje ću spomenuti samo nekoliko reprezentativnih:
1. Akademik Stjepan Damjanović ovako je odgovorio:
„Dragi Mile,
Pročitao sam sve i sve je uvjerljivo. Važno je ipak da uvijek vodimo računa o šansama da se nešto prihvati: po mojem iskustvu te šanse za prihvaćanje ne ovise uvijek o uvjerljivosti (utemeljenosti) prijedloga.
Meni se jako važnim čini otvoreni (iskreni) razgovor među stručnjacima, osobito među vama standardolozima. Kad bi se vas 40 – 50 koji predajete standardni jezik ili se njime u nekoj drugoj instituciji bavite složilo oko nekoga pitanja (kada bi ta suglasnost bila vrlo visoka, ne može biti potpuna), politika. ma kakva bila, teško bi odbijala prijedloge. Ali puno ih šuti za javnost, a po hodnicima govore protiv Zakona o javnoj uporabi jezika, protiv postojanja državnoga tijela za jezik itd.
Ja bih volio imati samo jednu ulogu: da vas utjeram u konklave i da ne izlazite dok se ne složite oko onoga oko čega je sloga važna. Tada umjesto bijeloga dima može i bijelo vino… Pozdravlja Te Stjepan”
2. Mlađi kolega Mario Grčević prihvaća razložnost, razumnost „mojega” prijedloga, ali iz stanovitih razloga ne bi odbacio ni ie premda zna da to ne rješava problem. To je potvrdio i u razgovoru za Glas Koncila (Hrvatski jezik i jezikoslovlje treba ostati na načelima Vijeća za normu).
3. Voditeljica Službe za jezik i govor na HTV-u kolegica Lidija Šprajc odgovorila je ovako:
„Poštovani g. Mamiću,
Hvala Vam što ste i meni poslali svoje znanstvene članke.
S Vašim prijedlozima bilo bi doista zanimljivo upoznati javnost pa se
nadam da će to uskoro biti ponovno moguće na HRT-u.
Problem je što ovaj čas na našoj javnoj televiziji nema prostora za jezičnu
emisiju. Čekam rasplet oko postavljanja urednika programa kako bih
predložila jezičnu emisiju u kojoj bi svakako bilo mjesta za ovakve teme.
Veselim se budućoj suradnji.
Srdačan pozdrav!
Lidija Šprajc”
4.Ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kolega Željko Jozić odgovorio mi je ovako:
„Poštovani kolega Mamiću,
najsrdačnije zahvaljujem na Vašim prijedlozima koje ste mi poslali, a koje sam imao prilike čitati i na nekim portalima. Nisam se bio javljao s komentarima u vezi s tim Vašim prijedlozima jer držim da je daleko pristojnije i primjerenije s Vama kao znanstvenikom i bivšim institucijskim kolegom komunicirati bez posrednika.
U čitavoj ovoj gužvi doduše imam vrlo malo vremena, ali barem ću se kratko osvrnuti na Vaš prijedlog, koji mi je otprije poznat. Dopustite mi da, ne prejudicirajući pravopisna rješenja našeg pravopisnog tima, ipak otklonim mogućnost za poprilično radikalan (premda možda i opravdan) potez uvođenja -je- na mjestu dugoga jata. Čini mi se pak da je vrijeme za promjene tako velika opsega prošlo jer su možda devedesete bile podesnije za takvo što. Ipak ćemo se držati hrvatske pravopisne tradicije koju su kodificirali Broz-Boranić kad je riječ o dugome jatu.
Srdačan pozdrav,
Željko Jozić”
5. Akademik Radoslav Katičić odgovorio mi je sasvim jednostavno da se ne slaže s mojim prijedlogom bez ikakva obrazloženja, a ostali su članovi ukinutoga Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika (osim kolegice Branke Tafra) složno odgovorili – šutnjom.
Znakovito je to da se dva (po mnogočemu oprečna) jezikoslovna moćnika (gospodin Jozić i gospodin akademik Katičić) u vezi s mojim prijedlogom u biti slažu: Oni nisu dopustili, ne dopuštaju da taj prijedlog dođe na raspravu. Slično se dogodilo i godine 1999. (bez njihove krivnje) kad moj prijedlog nije ušao u ponuđenu anketu. Bez obzira na njihovu jezikoslovnu kompetentnost otkud im pravo da na svoju ruku odbacuju prijedlog za rješavanje tako krupnoga pravopisnoga, pravogovornoga i didaktičkog pitanja?!
