Na Autobusnom kolodvoru u Zadru, na najfrekvetnijem dijelu gdje su peroni međugradskih linija, postoji samo jedna klupa na kojoj se putnici mogu odmoriti čekajući prijevoz, a da ne moraju ništa platiti. Ostali prostor čekaonice raspodijeljen je na ugostiteljske štekate na kojima se, ako se želi sjesti, mora nešto naručiti i platiti.
Vrlo slična Autobusnom kolodvoru postaje stara gradska jezgra Zadra. Na ulicama i trgovima Poluotoka sve je manje slobodnog prostora za komunikaciju građana, a sve više komercijalnih sadržaja namijenjenih turistima. Stari Zadar postao je mjesto po mjeri turista, zapravo ne turista koji također vole javne sadržaje, već ugostitelja jer nastoje svaki kvadratni metar javnog prostora u ljetnoj sezoni što bolje iskoristiti.
A kad dođe zima, ide se u drugu krajnost i grad neprirodno opusti zbog vala “renoviranja” u kojima se ništa ne renovira. Od nedavno obnovljene Poljane Šime Budinića do kraja Kalelarge na Trgu svete Stošije, postoji samo jedno mjesto na kojemu se može besplatno sjesti – to je kameni podest oko stupa javne rasvjete na Narodnom trgu.
Ali i to je mjesto teško uočiti od štekata koji su posve okupirali glavni gradski trg. Sporednim ulicama prema Varoši ili tržnici teško je i proći jer je svake godine sve više stolova i stolica. Sve se naplaćuje i sve se gleda kroz broj gostiju i zaradu, ali čini se da se pri tome potpuno gubi mjera, a Gradska uprava zatvara oči pred stihijom i tolerira – sve veći kaos.
Kalkulantski odnos
S takvom se ocjenom slaže i arhitekt Darko Franceschi iz Društva arhitekata Zadar, koji je zabrinut za javni prostor u turističkoj sezoni, ali i izvan nje. – Iako smo nedavno provodili anketu među arhitektima, ja ću o tome iznijeti vlastito mišljenje. Svakoga ljeta ulice Poluotoka sve su neprohodnije, ugostiteljima nikada nije dovoljno i svakodnevno šire štekate, da li uz dozvolu Grada ili ne, to je sada pitanje.
Više je takvih primjera svakoga dana. Kad idete od Poljane Šime Budinića prema Narodnom trgu, vidjet će te jedan ugostiteljski objekt čiji je vlasnik uredio jedan zapušteni vrt s palmama, što je za naše prilike čak i dobro napravljeno. Ove je godine i ispod zida vrta postavio stolove i stolice.
Tako će to biti do listopada, a onda neće biti ničega do ljeta. Jedan je drugi primjer kod nekadašnjeg kina “Pobjeda” gdje se ugostiteljski objekt proširio na zelenu površinu. Tamo se Grad navodno izjasnio da taj prostor nije u njihovu vlasništvu te da nisu nadležni za to, što je apsurdno. Na samoj Kalelargi trgovina “Terranova” zagradila je neprozirnim materijalom čitav jedan izlog prema Kalelargi koji sada izgleda poput crnog zida.
Banke koje iznajmljuju prostor također ga “napadaju” raznim naljepnicama i roletama koje opet izgledaju kako tko hoće. Grad kao da je digao ruke od svoga prostora i nije ga briga.
Postoji zapravo jedan kalkulantski odnos Grada i komunalnih službi jer ne postoji nekakva gradska politika prema tom problemu koja bi odredila parametre, što na koji način i koliko koristiti, što se može, a što ne može. Sve se svodi na zaradu nabrzinu, pri čemu ugostitelji i trgovci nastoje uzeti svoj dio kolača, a Grad najmom prostora svoj dio.
To u konačnici ne stvara dobar vizualni dojam, Grad nam sve više nalikuje na Calcuttu, a radi se o staroj gradskoj jezgri koja je zapravo simbol svega što u svijetu predstavlja Zadar i na to bi se trebalo posebno paziti – kaže arhitekt Franceschi.
Nitko nikada nije tražio od arhitekata da stručno pridonesu očuvanju gradske jezgre. I konzervatore se često dovodi pred svršen čin, kad je sve već napravljeno i kad samo mogu konstatirati promjene u prostoru. Sve se objašnjava u zadnje vrijeme često spominjanom riječi – “šušur”, koja bi trebala značiti simpatična “gibanja” u prostoru, a zapravo se njom skriva stihija koja sve više zahvaća urbano gradsko tkivo.
– Ne samo u Zadru već u čitavoj Hrvatskoj ne postoji mjesto “gradskog urbanista” koji bi se konzultirao s arhitektima i konzervatorima. Kad bi se netko tome posvetio da oni koji dobiju štekat budu odgovorni prema tom dijelu prostora, pa da se njihov lokal ne zatvara nakon ljeta. Ili netko tko bi odredio kakav izlog mora izgledati, koje boje mora biti vanjska ugostiteljska oprema, pa čak i boja škura, fasada…
Svaki grad ima ingerencije nad tim pitanjima, tako je to i u svijetu riješeno. A kod nas preko glavnog gradskog trga dostavna vozila prometuju kad ih je volja, pa kako ne mogu proći od brojnih štekata, voze Kalelargom i okolnim ulicama. Tolerira se nered, to je sigurno i to bi trebalo što prije promijeniti – zaključuje zadarski arhitekt.
