Na dan kad će Hrvatska ući u Europsku uniju, Zagreb je osvanuo oblačan i tmuran, kakvi na početku varljivog ljeta znaju biti gradovi na kontinentu. Glavni zagrebački trg ove je nedjelje vrvio stranim novinarima, policajcima i redarima, nešto manje Zagrepčanima koji su, suočeni sa novom, za ovu priliku posebno prilagođenom regulacijom prometa, odlazak na Jelačić plac ostavili za službenu večernju ceremoniju ulaska u Uniju.
Među onim rijetkim građanima koji su nedjeljnu kavu ipak odlučili popiti u centru grada, Europa je bila dominantna tema svih „ćakula”. Raspravljalo se o Perkoviću i Đurekoviću, UDBI i zločinima bez kazne, vrtjelo glavama zbog nedolaska Angele Merkel i komentirala druga liga europskih državnika koji dolaze u Zagreb. Bez euforije, ali sa određenom dozom suzdržanog zadovoljstva Zagrepčani su čekali da zemlja, nakon deset godina iscrpljujućih, mukotrpnih, a počesto i frustrirajućih pregovora sa briselskom administracijom konačno uđe u društvo zemalja kojemu, po mišljenju svih, oduvijek i pripada.
– Mi ćemo od Europske unije profitirati 110 posto – uvjeren je Andrija Ljutić, Perušićanin koji od 1960. živi i radi u Zagrebu.
Iako veliki štovatelj lika i djela Franje Tuđmana, smatra kako Hrvatska ne treba pretjerano žaliti za vlastitim suverenitetom, odnosno onim njegovim dijelom kojega se moramo odreći kako bi postali članovom Unije.
– Europska unija nama danas treba. Što će ti suverenitet kad si gladan i kad su ti djeca gladna – sažeo je u par riječi šjor Andrija svoju proeuropsku logiku.
A ona, prema njegovom sudu, ima i svoje geostrateško opravdanje. Trebamo se maknuti sa Balkana. Ne od naroda koji na tom prostoru žive, nego od agresivne osvajačke politike koja njime dominira, tvrdi on. Drukčije bi, kaže, možda bilo da nismo toliko zaduženi. Tada bismo mogli tražiti neki drugi, samostalni put. No ovako, Europa je za nas, uvjeren je Ljutić, jedino rješenje.
Damir Kršić pripada mlađoj generaciji koja u europskoj priči također vidi priliku za pozitivne pomake.
– Očekujem više reda – smatra on, još pod dojmom priče o dvojici vinara, jednom sa slovenske, drugom sa hrvatske strane granice, koje su do sada dijelile dvije potpuno različite državne administracije: brza i efikasna slovenska, koja je tamošnjem vinaru-poduzetniku osigurala brzo stjecanje svih potrebnih papira i uhodan i uspješan biznis, i spora i neefikasna hrvatska, koja je svojem vinaru otežala sve što je mogla otežati, pa njegov projekt još uvijek debelo kaska u realizaciji.
– Nadam se da će ulazak u EU građanima olakšati bar ovakve stvari. Sva ta Europa nije med i mlijeko, i sami ćemo se morati najviše potruditi. No, Poljska, Češka i Slovačka pokazale su da su pozitivne promjene moguće – zaključuje Damir.
Mlada Zagrepčanka Maja Orlović, koja se u nedjelju na Trgu bana Jelačića zatekla sa prijateljicom, strahuje da smo mi još uvijek predaleko od nekih svijetlih točaka Unije.
– Ma, mi ćemo tamo biti kao Kazahstan: najslabija članica koju će veliki „pojesti” – uvjerena je Maja.
Sumnja ona u dobre namjere većih, jačih zemalja, ali i u naše vlastite sposobnosti.
– U Europi je jedino Njemačka velika. Ako Italija, Španjolska ili Grčka imaju problema, što onda mi možemo očekivati – pita se naša sugovornica.
– Niti će naš standard porasti kad uđemo u EU, niti će cijene pasti. Otvorit će se granice pa će ljudi moći lakše otići vani, ali ni to za Hrvatsku nije dobro. Otići će nam najbolji i najsposobniji – dio je svog euroskepticizma podijelila Maja.
U međuvremenu je sunce, na veliko olakšanje šefa Milanovićevog ureda i ceremonijal-meštra europske parade Tomislava Sauche, u poslijepodnevnim satima ipak granulo podno Medvednice. Tek toliko da odagna miris kiše u zraku i građanima koji će se od ponedjeljka i službeno moći zvati Europljanima ponude nešto bolju kulisu za svečanost ulaska u novu zajednicu naroda u kojoj bi toliko toga trebalo biti bolje da je malo vjerojatno da će se puno od toga na koncu moći i ostvariti
