Na kraju razgovora Kristijan mi je rekao: “Bojao sam se da ćeš me pitati: Tko si ti? Tko sam ja?”
Tko je, dakle, Kristijan Mičić, utemeljitelj i umjetnički voditelj međunarodnog festivala suvremenog kazališta Zadar Snova?
Možda, playmaker juniorske ekipe KK Zadar koja je 1987. i 1988. uspjela osvojiti dvije uzastopne titule prvaka Jugoslavije.
Možda, pripadnik ZNG-a pod rednim brojem 1116. Ili apsolvent engleskog i francuskog jezika Filozofskog fakulteta u Zagrebu kojeg je financirao sam igrajući četiri godine za “Zrinjevac”. Možda osnivač udruge “Zadar snova”, jedne od prvih udruga civilnog društva u regiji. Možda, bivši koordinator OESS-a na ratom pogođenim područjima gdje je tijekom sedam godina naučio da je snaga mržnje slabija od moći praštanja.
Koncentrični krugovi
Možda, aktivist koji mirom želi pokoriti svijet. Možda, radikal koji iskreno vjeruje u progresivni razvoj ljudskog društva. Možda revolucionar koji sumnja u mogućnost revolucije. Možda filozof koji smatra da je svemir živ i da sav vidljivi i nevidljivi svijet pulsira u mreži morfogenetičkih polja dr. Ruperta Sheldrakea.
Možda vizionar koji je htio da svaki zadarski kvart ima svoju malu izvedbenu scenu, onako kako danas po kvartovskim dvorištima vise razbijeni koševi. Možda prorok, koji se baš kao i svi proroci u svome selu, proveo kao bos po trnju. Možda, suradnik američke korporacije Synergy Sport Tehnology zbog koje je zadnjih šest godina zamijenio noć za dan. Možda muž, roditelj, otac 8-godišnje Angeline i 3-godišnjeg Juliana.
Možda Samanta Stepčić, direktorica festivala i samozaposlena Kristijanova supruga, o svemu tome više zna. Jer operativno vodi i udrugu i festival i platformu “Okret potpora”, partnerstvo s mrežom Clubture i druge brojne projekte, kao što su umjetničke (ko)produkcije, ili nacionalne mreže izvedbenih umjetnosti…
Možda, zato što oboje žive u koncentričnim krugovima ljubavi. Što unatoč teških 16 godina “Zadra snova” znaju da je promjena ipak moguća. I da ono što rade za zajednicu nema cijene, ali ne očekuju da im netko na tome zahvali.
Možda su zato 2005. pokrenuli Autonomni centar nezavisne kulture i građanskog društva (ACME), jedini neprofitni javni servis za građane u kojem mogu slobodno odmoriti bez obveze da išta naruče, koristiti računala ili organizirati manifestacije, poput ljetne vaterpolo lige ili pohađati besplatne radionice informatičkog opismenjavanja za stotine građana svih životnih dobi.
Možda zato što su “Zadar snova”, i sve što je taj festival sobom donio, zauvijek promijenili Zadar. Što je doslovce stvorio zadarsku poslijeratnu kulturnu i/ili nezavisnu scenu.
Svi njeni današnji ključni akteri tražili su afirmaciju ili inspiraciju sudjelujući ili gledajući izvedbe na Zadru snova. Možda zbog produkcije mitske predstave “Dalmatia Now” 1998., tog ironijskog navještaja svega što nam se dogodilo i što nam se događa. Bez koje se možda nikad ne bi probudili talenti jednog Juraja Arasa (Teatro Verrdi), Enija Meštrovića (Bleke i Konji), Davora Valčića (Postolar Tripper), Maje Šimić (Dragon teatar), Borisa Kadina, Irene Vitaljić…
Možda bez “Zadra snova” te 1997. nikad ne bi vidjeli svjetsku premijeru “Fragile” Montažstroja, praizvedbu “Baš betona” Fractal falus teatra, “Dekadencije” Nataše Lušetić i Vilija Matule, Branka Brezovca, Bobe Jelčića i Nataše Rajković, nastupni koncert TBF-a, čak godinu dana prije objave njihovog veličanstvenog prvog albuma…
Možda zbog originalnog festivalskog koncepta. Možda zbog njegovih kritičkih sabiranja. Možda zbog kulturnog licemjerja i zapanjujuće činjenice da je Zadar snova od gradskih vlasti u svih ovih godina dobio potpora koliko HNK Zadar samo za šest mjeseci prošle godine. Možda zato što Kristijan i Samanta nikoga nisu nikada prozivali, niti se petljali u politiku. Jer više vole nevođene nego hijerarhizirane sustave.
Možda zato što nisu konformisti. Možda zato što ne odgovaraju riječima nego festivalskim programom. Jer smatraju da je umjetnost organon filozofije, a šutnja često puta moćnija od topova. Jer ne mogu govoriti bolje od dobre predstave, a umjetnost bolje govori o filozofiji nego filozofija o samoj sebi. Možda zato što je Ministarstvo kulture, nakon 16 godina postojanja, napokon shvatilo da je program Zadra snova po svojoj inovativnosti, originalnosti i kulturnoj relevantnosti daleko važniji od programa HNK Zadar.
Možda, Kristijan Mičić i Samanta Stepčić… Možda oni nisu. Oni nisu možda-ljudi. Oni su definitivno.
