Kad za koji dan Mate izađe iz kabine usijanoga bagera i pođe marendat, ali ga na putu do tripica u gostionici preko puta udari napušeni mulac skuterom i slomi mu nogu, Mate će se, da prostite, moć komodno slikat. I metaforički, i na rendgen-aparatu. Po predloženim izmjenama Zakona o radu ozljeda za vrijeme marende, naime, neće se više smatrati ozljedom na radu, nego stradavanjem u trenucima zaposlenikove razbibrige, rasipništva i dokolice.
U tom smislu harni poslodavac prema Mati i njegovoj nozi neće imati ama baš nikakvih obveza, Mate će izgubiti pravo na stopostotno plaćeno bolovanje i osiguranje, a jednako će biti i ako Mate, Šime ili Jure, nedajbože, za vrijeme marende smrtno stradaju, tj. poginu. Ovo kvalitetno pravno rješenje, sračunato isključivo na poboljšanje položaja najširih slojeva radnoaktivnog stanovništva, rezultat je pregovaračkih kompromisa između Hrvatske udruge poslodavaca i Ministarstva rada. Valja, naime, znati da su radnici, barem zasad, još i dobro prošli, jer su predstavnici poslodavaca od ministra Miranda Mrsića prethodno u nekoliko navrata tražili da se plaćena marenda kao obveza poslodavca zakonom u potpunosti ukine. Ministarstvo rada odbilo je udovoljiti im, polusatna marenda ostaje sastavni dio radnog vremena, ali zato stradavanje za vrijeme iste više neće imati nikakve veze s poslodavcem.
Možda je paradoksalno, ali ozljeđivanje radnika za vrijeme putovanja na posao i s posla i dalje će se nepromijenjeno smatrati stradavanjem na radu. Za razliku od eventualne pegule u vrijeme marende koja se zakonski smatra sastavnim dijelom radnog vremena. Prema prvim ekspertizama Ministarstva rada, radnici u praksi ne bi trebali imati većih problema ako u vrijeme pauze za odmor ne budu napuštali radne prostore, tj. radno mjesto. Ove bi zakonske izmjene tako, i ne htijući, lako mogle obnoviti jedan stari institut iz vremena samoupravnog socijalizma: praksu nošenja bronzina, tećica i porta pranco posuda s doma pripravljenim jelima na radno mjesto.
