Povijest maraschina, neobičnog likera bez boje, iznimne arome i mirisa koji se dobiva od višnje maraške, njezina ploda, ali i lista i grančice, neraskidivo je vezana uz Zadar, gdje je nastao, gdje je dočekao svoje naslavnije dane, ali gdje se, kroz povijesne okolnosti, na neobičan i čudan način krojila i budućnost, i maraschina i Zadra. Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, u Europu je “ušao” i zadarski maraschino, iako zapravo nikada nije niti izlazio iz nje.
Doduše na čudan način, jer osim zadarskog maraschina, samo u Italiji ima nekoliko proizvođača likera pod tim imenom, među kojima je najpoznatiji Luxardi. Je li se, ulaskom u Europsku uniju, Maraschino kojega proizvodi tvornica alkoholnih i bezalkoholnih pića “Maraska Zadar” zaštitio kao autohtoni zadarski i hrvatski proizvod, ili su pravo na ime maraschina već iskoristili talijanski proizvođači? Može li se neko piće uopće zvati maraschino osim onoga proizvedenog u Zadru? Hoće li ulaskom u Europsku uniju maraschino postati još poznatiji ili možda – nestati?
Najpoznatiji brend
– Pristupanjem Hrvatske EU-u, on je postao zaštićen kao Zadarski maraschino. Mi smo na vrijeme preko Gospodarsko-interesnog udruženja proizvođača pića Hrvatske zatražili zaštitu maraschina. Europska komisija to je prihvatila i zaštitila ga, ali kao Zadarski maraschino.
Što se tiče tehnologije proizvodnje, zaštitom imena proizvoda, na određeni način zaštićena je i tehnologija proizvodnje jer je ona zasnovana na kvaliteti višnje maraške koja najbolje uspijeva upravo na našem području, a osim ploda za dobivanje maraschina koristi se list i grančice maraške. Takva sirovina ne postoji nigdje drugo u svijetu, a i recept za njegovu proizvodnju čuva se u Zadru kao tajna i samo direktor proizvodnje i glavni tehnolog imaju uvid u tajnu recepturu.
Ne postoji mogućnost da netko drugi proizvede maraschino poput onoga koji se proizvodi u Zadru. Mislim da je Zadarski maraschino od svih hrvatskih alkoholnih pića najpoznatiji brend. Ulaskom u EU mi vidimo veliku priliku za plasman Zadarskog maraschina kojemu se otvara veliko europsko tržište bez carine i drugih ograničenja. Veliki broj turista ga kupi kao izvorni suvenir, ali podatak koliko prodamo maraschina ipak ću zadržati kao poslovnu tajnu – kaže Vandri Montabelo, direktor tvornice “Maraska”.
Povijest maraschina toliko je kompleksna i isprepletena sa Zadrom, baš kao i povijest Hajduka koju je kroz Split oslikao legendarni Miljenko Smoje. Da je maraschino nastao u Zadru, to nitko ne osporava. Najstariji pisani dokument u kojem se spominje stablo višnje maraske pronađen je među bilježničkim zapisima Državnog arhiva u Zadru, u kasnom srednjem vijeku, 14. stoljeću, točnije 1399. godine.
U bilježničkim zapisima opisano je: “… jedno veliko stablo maraske u neposrednoj blizini samog grada Zadra na položaju Kolovare, u vinogradu kod Fontane, kraj samog mora…” Ovaj dokument ujedno je i najstariji pisani dokument na širem prostoru Dalmacije. Zašto onda Zadar nije zaštitio sam naziv maraschino pa i čuvenu opletenu bocu maraschina, kao Francuzi konjak ili šampanjac?
– Tijekom povijesti postojalo je mnogo napora da se zadarski maraschino kopira, kao i danas i zato je zbog svoje prepoznatljivosti i jamstva kvalitete nosio ime Maraschino di Zara, odnosno Zadarski maraschino. Danas je situacija ista, imamo Maraschino i Zadarski maraschino, ime je slično, ali razlika u kvaliteti je enormna. Specifičnost Zadarskog maraschina prema ostalim proizvodima koji nose ime maraschino može se donekle usporediti s primjerom šampanjaca i ostalih pjenušavih vina. Mi smo uspjeli zaštiti ime Zadarski maraschino, što je u uvjetima u kojima smo bili maksimum. Bilo bi dobro da smo zaštitili i samo ime Maraschino, ali mislim da je to bilo nemoguće – kaže Montabelo.
Dramatični događaji
Iako je Zadar bez maraschina nezamisliv, osnivanju tvornice “Maraska” 1946. godine prethodili su dramatični događaji: savezničko razaranje Zadra bombardiranjem, a onda i protjerivanje zadarskih Talijana – esula, među kojima su bili i neki od najvećih proizvođača likera toga vremena, što se godinama u samom Zadru uglavnom prešućivalo, pa i danas se nekako nevoljko govori o tome.
Zbog velikog značenja tvornica likera, nakon oslobođenja i vraćanja Zadra matici domovini, predstavnici narodne antifašističke vlasti inicirali su obnovu tvornica jer su one značile život za zadarsku industriju. Konsolidacijom triju najpoznatijih zadarskih tvornica likera, “Excelsior Girolamo Luxardo”, “Romano Vlahov” i “Fabrica maraschino Francesco Drioli S. A.” krajem prosinca 1946. godine stvorena je jedinstvena tvrtka pod nazivom “Maraska” – tvornica likera, čokolade i bombona Zadar. Zadarski se esuli zapravo nikada nisu pomirili sa sudbinom koja ih je zadesila i simbol svega toga na određeni način postao je upravo – Maraschino.
Uostalom “zadarski gradonačelnik” Franco Luxardo prije tri godine izazvao je žestoke reakcije kada je najavio dovršetak postupka dodjele Zlatne medalje zadarskoj gradskoj upravi iz 1943./44. godine, što je prekinuto oštrom reakcijom hrvatskih vlasti koje su u tome vidjele “priznanje fašističkom Zadru”.
Hoće li se na kraju ikada “pomiriti” sva ta maraschina rasuta od Zadra do Italije? Možda bi na ta pitanja trebalo gledati s manje povijesnih emocija, a više (europske) računice. Umjesto prepiranja o izvornosti, zašto Zadar ne bi postao mjesto godišnjeg okupljanja svih proizvođača maraschina, uz degustacije, odabir najboljih, stručna savjetovanja, dolaske talijanskih proizvođača i distributera…?
Piće koje je volio Napoleon, koje je pronađeno u “Titanicovim” štivama pod morem i koje se naručivalo na svim europskim dvorovima, a izvozilo ga se i u Ameriku, Afriku i Aziju, može puno više od ovoga što je danas. Ono bi moglo postati simbol okupljanja umjesto razdvajanja, prijateljstva umjesto mržnje. Nije li to velik zadatak za jedan “običan” liker od višnje? Možda i nije jer ipak je maraschino iz Zadra, a zadarska maraška jedinstvena u čitavom svijetu kao višnja iznimne snage, sačuvane upravo u tom neodoljivom piću.
