Povodom 70. godišnjice prvog bombardiranja Zadra postavit će se ploča na mjesto stradanja 156 zadarskih civila iz bunkera na Voštarnici u bombardiranju Zadra 2. studenog 1943. godine. Na sam dan tog krvavog događaja , 2. studenoga 2013. godine, Dica Kalelarge: Mario Škibola, mr.sc. Ferdinand Perinović, Nenad Santini dipl. oecc., dr. med. Ivan Nino Matulić, prof. dr. sc. Anamarija Perinović Grancarić, dr.sc. Mladen Srzentić dr., mr.sc. Želimir Maštrović dr. med. i Venci Jurin, postavit će ploču.
. Mr. Ferdinand Perinović podsjetio je na taj nemili događaj: u noći 2. studenoga 1943. godine, od 20:15 do 21 sat u napadu na Zadar sudjelovalo je 8 srednjih bombardera “Boston”. Bombarderi su letjeli u dvije skupine, pa su najprije bacili svjetleće bombe i kružili nad Zadrom. Nakon toga su, leteći iznad luke, uz svjetleće bombe bacili i razorne bombe, nastojeći pogoditi brodove vezane uz obalu od ulaza u luku do Jazina. Većina bombi pala je u more, zatim na obalu i obližnje gradske predjele južno od luke: u Ulici Pod bedemom, Ulici Š. Kožičica Benje i u Ulici Jurja Dalmatinca rušeći i oštećujući zgrade i izazivajući požare. Na sjevernoj strani luke bombe su pale na Voštarnicu i Brodaricu, a teže je oštećena tvornica konopa i mreža “S.A.P.R.I.” koja se nalazila na širem prostoru oko današnje zgrade “Euroherca”. Jedna bomba izravno je pogodila ulaz u gradske zidine (muraje) sklonište br. 3 kapaciteta oko 1000 osoba izrađeno u bedemima zapadno od mosta, kojeg je kamenje zatrpalo blokirajući izlaz osobama koje su se tamo sklonile. Na Voštarnici je direktno pogođeno sklonište br. 16, kapaciteta za 120 osoba koje je razoreno, jer betonska konstrukcija i nasuta zemlja nisu izdržali udar i eksploziju.
Poginulo je 154 civilnih osoba i 260 teže i lakše ranjenih, te 10 njemačkih vojnika, a ranjeno je i 5 pripadnika talijanske ratne mornarice u službi Nijemaca. Za usporedbu 6. kolovoza 1945. na Hirošimu eksplodirala je atomska bomba od 20 kilo tona TNT, odmah je poginulo pedeset mrtvih od stotinu živih. Leševa u razorenom skloništu na Voštarnici bilo je toliko da ih nije bilo moguće razlikovati, a smrad koji se širio, postao je nepodnošljiv. Tada se nije moglo učiniti ni jedan korak a da se ne nagazi na leš. Već sutradan tijela su bila naduta, blijeda, s gnojem koji je tekao iz usta i nosa. Još je strašniji bio izgled ljudi kojima je koža spala poput krpa ostavljajući golo živo meso, vlažno od sukrvice. Njihova lica više nisu postojala, nije se moglo razlikovati gdje je bio zatiljak, a gdje lice. Poginuli su se prebacivali nosilima u obližnju bravarsku i tokarsku radionicu tvornice konopa S.A.P.R.I., i privremeno sahranjeni na brzinu sklepanim drvenim i limenim sanducima. Na rastrganim tijelima dominirala crvena boja. Druga dominantna boja uz poginule bila je bijela, od bijelo odjevenih časnih sestara koje su krpicama ispirale prašnjava i okrvavljena lica preminulih. Spašavanje ranjenika potrajalo je više dana. Zanimljivo, da je posljednji prefekt Zadarske provincije Vicenzo Serrentino, koji je od komunističkih vlasti osuđen prestrogom kaznom strijeljanjem u Šibeniku 1947. u kolovozu 1945. godine Istražiteljima Državne komisije je izjavio:” “Na večer 2. novembra 1943. godine, dok sam se nalazio u Voštarnici, gdje sam radio oko nekog skloništa, koje je pred par sati prije bilo pogođeno od zračnog bombardiranja i u kojem je preminulo 150 osoba, 32 je ranjeno, radio je saopćio vijest o mojem imenovanju za prefekta Zadra”.
Samo u jednoj noći Zadar je izgubio jedan posto svog stanovništva. U savezničkom bombardiranju talijanskog bunkera na Voštarnici nestale su cijele obitelji Zadrana. Potresan je njihov popis s 38 djece od 5 mjeseci do 17 godina života, među njima 13 djece bilo je u dobi od 3 mjeseca do 3 godine, 18 mladosti od 17 do 26 godina. Ostali preminuli su bili njihovi roditelji, također mladi ljudi u usponu snage. Samo ih je nekoliko bilo u dobi iznad 70 godina života. Izvršen je zločin bez kazne, ustvrdio je Perinović
