U Glembajevima ja sam sebe gledam kao u ogledalu

Premijera Glembajevih, koju je HNK najavio 28. studenog najveća je do sad produkacija u zadarskom kazalištu.

Režiju i naslovnu ulogu potpisuje Vinko Radovčić, kao i ovaj tekst o svom viđenju najpoznatije drame Miroslava Krleže, najboljeg djela hrvatske moderen, kako je to ocjenio autor zadarske izvdbe.

Gospoda Glembajevi

Krležin ciklus pod naslovom Glembajevi sastoji se od 3 drame (Gospoda Glembajevi, 1928., U agoniji, 1928., Leda, 1931.) i 11 proznih tekstova, koje autor naziva fragmentima. U tom dramskom kompleksu Krleža slika rodoslovlje patricijske, donjogradske zagrebačke obitelji od najave propasti uoči Prvoga svjetskog rata do konačnog sloma potkraj dvadesetih godina opisujući je – zajedno s proznim fragmentima – u njezinu usponu i padu. U Gospodi Glembajevima Krleža teži sintezi: tu se zagrebačka glembajevska sredina susreće u široko dimenzioniranom rasponu autorova obračunavanja s njom samom uzdignutom na razinu srednjoeuropskog mita. Propadanje Glembajevih i njihov slom Krleža prikazuje postupno: dok su Glembajevi na početku drame unatoč zlosudnim glasinama još opijeni svojim bogatstvom, moći i položajem; tijekom drame prodire u njih sve veći nemir i međusobni se odnosi zaoštravaju te se naslućuju kobni događaji i slom, to i finale potvrđuje. Gospoda Glembajevi zajedno s ostalim dramama glembajevskog ciklusa znače zaokret od vanjske, simboličke drame prema produbljivanju psiholoških sukoba. Unutarnji psihološki volumen autor realizira tako da dijalog, primjerice u Gospodi Glembajevima i U agoniji, neposredno povezuje sadašnjost s prošlošću, odnosno uvodi prošlost u sadašnjost: Pretpovijest i suvremeno zbivanje pri tom neprestano zahvaćaju jedno u drugo, a za slušatelja je izvanredno napeto da sam izvede iz dijaloga sve što je u pretpovijesti važno za razumijevanje radnje i likova. U kapljicama (slikovito rečeno) ta se prošlost provlači kroz cijelu dramu služeći razrješavanju i razvoju radnje, gdje se prava drama nalazi u odnosima između članova obitelji: obiteljsko i ekonomsko, privatno i javno, vode do niza melodramskih eksplozija – zato što su već tu, što su se već odigrali.

Genealoška tema jasno je određena u Gospodi Glembajevima i u prozi O Glembajevima, ali i u ostalim dramama o članovima te porodice: Jedinstvo te prodice Krleža vidi kao k r e t a nj e: Glembajevi znače neko naporno, sretno i nadareno kretanje egzistencija, koje se probijaju iz blata, zločina, nepismenosti, dima i laži do svjetlosti, profita, ukusa, dobrog odgoja, do gospodskog života: kretanje iz tmine u svjetlost. Tmina je zbilja, a svjetlost privid koji obmanjuje bljeskom moći: sve se to očituje i u Gospodi Glembajevima, a takve primjere porodica i pojedinaca susrećemo i danas, ali i ubuduće.

U prozi O Glembajevima autorski glas vidi nasljeđe kao tajnu čija unutarnja logika ostaje skrivenom. U dijalozima likovi u toj drami aluzivno upućuju na naslijeđenu krv kao prijenosnika opakih svojstava, koja će uništiti i svoje nasljeđe; a i sam Leone, senzibili umjetnik i intelektualac, neurotik, žrtva je toga prokletstva biološkog nasljeđa: Od prvoga dana, kad sam počeo misliti, ne radim drugo, nego se borim protiv Glembaja u samom sebi! To jest najstrašnije u mojoj vlastitoj sudbini: ja sam čisti, nepatvoreni, stopostotni Glembaj! Svaka moja mržnja na Glembajeve nije ništa drugo nego mržnja na samoga sebe.
U Glembajevima ja sam sebe gledam kao u ogledalu!