U ovom ludom vremenu u kojem smo svi već preumorni od pustih„ ekskluzivnih” priča često samozvanih slavnih osoba odlučili smo se za inat malo prođirati kroz prošlost našega grada i prisjetiti se priča „malih” ljudi i njihovih zgoda koje su utrle put i dušu ovoga Grada. I nije nam trebalo na puno vrata pokucati jer je starijima stalo da se zna i da se ne zaboravi njihovo vrijeme. A na svakom kantunu ekskluziva!
Sve je počelo prije nekih 40-ak godina dok je Varoš još bila na „zlom glasu”. Bio je to dio grada u koji se rijetko zalazilo, posebno po noći. Tamo je vladala jedna druga „sorta” ljudi; istovarivači, prostitutke i gostioničari ispred čijih su se gostionica poput one „9 flaša” , nalazili famozni glineni ćupovi koji su kako neki Zadrani kažu služili za povraćanje i skupljanje dnevnog smeća, dok drugi tvrde kako su termin izmislili zadarski boemi, poput prof. Mandže i ekipe ne bi li Varoš učinili još mističnijom. Uglavnom Grad je „živio” do Četiri kantuna , a dolje niže išlo se danju ako ste trebali otići u neku od kovačnica koje su se nalazile u Kovačkoj ulici ili ako ste bili školarac jer je škola bila u blizini.
Priče iz „Doline ćupova”
-Zbog škole je Kovačka ulica bila danju živa. Sjećam se 01.svibnja na praznik rada kad bi se za vrime fizičkog (tjelesnog),kupali na rivi i trčali kroz Fošu pa kroz Perivoj kraljice Jelene da bi se osušili i nakon 45 minuta natrag na sat. Od Četiri kantuna prema dolje nije se išlo. Držalo se do nekog nivoa. Dolje su se skupljali nosači, pijanci, prostitutke, tamo je bilo zabranjeno ići , takav je bio tip gostioni, puno pantagana, smeća , dolina ćupova (navodno su se pred gostionama nalazili veliki glineni ćupovi gdje se povraćalo i stavljalo smeće, koje su nosači odnosili), priča gospodin Davor Hoffman.
Kod Pivca po paštete, a kod Jelice po tekstil
U to vrijeme u Gradu je bilo svega nekoliko „specijaliziranih” trgovina, neke od njih su bile ona jedina mješovitom robom „kod Pivca” gdje su se pašteta, marmelada i drugi proizvodi kupovali na deke i ona kod gospođe Jelice, kod koje se kupovala metraža za šivanje fuštana i ostali tekstil , a nalazila se pored današnjeg ŠIK-a.
Gospođa Jelica je bila interesantna gospođa krupnije građe koja je i sama uvijek nosila fuštan i maramu. Jednom zgodom došao je kupac i zatražio riđipet za ženu, kad ga je Jelica upitala koji broj košarice treba, kupac ju je primio za sisu i rekao da bi to bila veličina za grudnjak njegove žene, Jelica ga je nonšalantno ošamarila, ovog je puta trgovac svakako bio u pravu.
Osim njihovih radnji postojale su još brijačnice, poput one pjevača Šimeta, čiji glas rijetko tko može zaboraviti kao i ona najstarija od g. Bulića koja i danas postoji. Zatim konobe, postolarske i kožarske radnje, urarnice, brusači noževa, tapetari i mnogi drugi obrtnici kojih danas nažalost više nema ili ih je sve manje.
Mendulat kojeg se sikirom tuklo
Na mjestu gdje se nalazi današnji caffe bar „Toni”, nalazila slastičarnica Babić s najboljim kolačima; popularne piramide, prisjeća se Hoffman. Zatim slasni mendulat kojeg se sa sikirom tuklo na deke. Legendarni okrugli suhi kolači s rupom, nanizani na konop, koje su kupovale naše none pravili su se u pekarnici gdje se nalazi današnja trgovina Naf Naf
-Boduli su ih supali u juhu, umakali u bevandu, podsjeća Hoffman
„Soprano” je prodavo najbolje sendviče s pršutom
Tovar tj Fikret (Slavko Radman) sjećaju se mnogi bio je vrlo živopisan lik, osim što je sličio na Soprana iz popularne talijanske serije posjedovao je i poseban pribor kojim se koristia za povjeru kvalitete pršuta. Prije nego li se preselio u prostor pored današnje kafića „Rio”, radio je kod Ratka Čuline, gdje je i dobio naziv Tovar jer je malog tovarčića držao u radnji.
On je rezao pršut poput pravog glazbenog virtuoza. Pravio je najbolje sendviče i služio vino, to je bila tradicija. Priče kažu, kako se Tovar gotovo nikad nije micao sa svog radnog mjesta. Imao je mušterije koje su mu pomagale u obavljanju svakodnevnih aktivnosti lokala- dokotrljali bi mu u radnju 6 bačvi vina, koje je on točio u boce od 5 litara i iz njih služio mušterijama vino i to bez prolijevanja kažu. Ljudi su dolazili u Zadar samo zbog njegovog pršuta. Pravi poznavatelji kažu kako bi u kanistre od 50 litara obavezno ubacio 5 litara vode jer je vino bilo itekako jako.
No, jednom se Tovar ipak maknuo sa svog šanka, ispričao nam je konobara koji je tada radio u popularnom Time -outu, kojeg je držao veliki košarkaš Petar Popović.
-Došao sam kod Tovara i naručio kao i obično sendvič od pršuta, on je kimnuo glavom, mahnuo rukama i rekao da dođem za 5 minuta, za to vrijeme unutra se vodila neka žustra rasprava između stalnih mušterija Sofokla i starog Radovića . Kad sam se vratio po sendvič on još nije bio gotov, morao sam se vratiti raditi i rekao Tovaru da zaboravi. Nakon desetak minuta Tovar mi je donio sendvič i nije mi ga htio naplatiti. Ostao sam zbunjen i iznenađen, bio je to uistinu čudan dan, ispričao je Edi. Nitko nije vjerovao da se Tovar maknuo sa šanka. Njega je kasnije naslijedio Zoran Galošić iz Stomorice.
G. Davor Hoffman i društvo udruge Starinar pomogli su nam u rekonstrukciji događaja iz davnih dana i hvala im na tome. A g. Šuljak obogatio priče kolekcijom fotografija koje je nesebično ustupio portalu 057 info i fala i njemu na tome.
U sljedećem nastavku crtica o našem gradu saznat ćemo nešto više o mjestima za provod. Tko je smio biti vani, a tko ne? Kakvi su se dišpeti radili, gdje se izvodilo cure na spoj i mnoge druge zanimljivosti iz Doline ćupova…
Nadamo se kako ćete i vi dragi čitatelji sudjelovati u krojenju ovih priča i dodavanju novih verzija i fotografija ne bi li skupa s portalom 057 info upotpunili ova slatka sjećanja na Grad.
