U Hrvatskoj se, kaže Državni zavod za statistiku, dnevno razvede čak 15 parova. Samo 2012. godine sudskim putem ih se razišlo 5659. Istovremeno, svaki je građanin Republike Hrvatske pojeo pola kilograma bijeloga luka. Uglavnom uvoznog.
A kakve veze razvodi brakova imaju s češnjevima češnjaka doznat ćete negdje pri kraju ovoga teksta. Razvode ćemo, naime, ostaviti neko vrijeme po strani, te ćemo se do tada pozabaviti bijelim lukom, senzacionalnom začinskom biljkom kojoj su Hrvati, tradicionalno neskloni biljkama s vlastitih njiva, okrenuli leđa.
Ljuti brend
– Prije Domovinskog rata samo je benkovačko-obrovački bazen davao 550 tona češnjaka, od čega je većina išla u izvoz – kaže nam Gordana Dragun iz Poljoprivredne savjetodavne službe Zadarske županije.
A i taj izvoz nije bio baš bilo kakav, jok, za hrvatskim češnjakom, benkovačkim brgudskim lukom, jagmilo se pola Europe, pa su ga i Španjolci, ne mareći što su poljoprivredna sila, besramno uvozili.
A onda je zaratilo,pa su poljoprivrednici iz benkovačkog kraja maškline zamijenili puškama. Na luk se zaboravilo. Od vampira koji su im početkom devedesetih pokucali na vrata ni najljući češnjak, a češnjak je što ljući to bolji, nije ih mogao zaštititi.
– Prije rata luk je u Zadarskoj županiji, a znamo da joj po proizvodnji povrća nije bilo ravne, bio zasijan na 157 hektara, a sada ga ima na samo tridesetak hektara, s proizvodnjom koja ne prelazi 150 tona – objašnjava Dragun.
No, lako za to. Kad bi im zasijana površina bila najveći problem, mirno bi zadarski ljubitelji češnjaka spavali.
– Je, u pravu ste, problem je mnogo kompleksniji. Izgubili smo, naime, kvalitetu i prepoznatljivost benkovačkog luka, jer se poslije rata sadilo svašta, a najviše kinesko sjeme. Proces povratka je dug i mukotrpan. Srećom, ozbiljni ljudi su se prihvatili tog posla, te mogu reći kako smo pri kraju i kako će benkovački luk uskoro opet biti brend – veli Gordana Dragun.
A da se ambiciozni planovi ne izjalove, ne brinu samo dokazani stručnjaci, poput prof. dr. sc. Josipa Borošića sa Zavoda za povrtlarstvo Agronomskog fakulteta u Zagrebu, pod čijom paskom se provodi laboratorijsko uzgajanje jedinstvenog benkovačkog sjemena, iz kojega će biti odstranjeni virusi i sve ostale nečistoće, nego i entuzijasti iz “Rešte”.
A “Rešta” je benkovačka Udruga za proizvodnju češnjaka. Onog pravog, koji se nekoć dobivao iz crvene zemlje Brguda – otud i naziv brgudski – i susjednih Rodaljica i Lisičića. Udruga je osnovana u veljači 2012. godine i od tada je skupila više od 40 članova.
– Dite sam sela, iz Zemunika Donjeg. Ćaća me uvik svugdi vodija sa sobom, pa je on kriv šta me i danas vuče zemlja – objašnjava Snježana Perić zašto je kao predsjednica stala na čelo “Rešte”.
Bila je, sjeća se Snježana, u Benkovcu na tečaju za stjecanje zvanja povrćar. Netko je spomenuo luk i njezin se život u trenu promijenio.
– Do prije dvi godine nisam ni znala za luk, a sad ja drugima držim predavanja – smije se Snježana, priznajući kako nestrpljivo čeka dan kada će čitav benkovački kraj saditi češnjak istim sjemenom.
I kad će Grad ispuniti obećanje, pa “Rešti” osigurati prostor za sastanke.
– Ne triba trčati, nego ići polako. Puno mladosti nam se javilo, pa odustalo, jer bi oni odma tili zaraditi. A to tako ne ide. Ono šta ja mogu je obećati da niko ni kune uložene u bili luk neće izgubiti. U najmanju ruku će vratiti uloženo. A kad se proizvodnja proširi, kad vratimo brend na razinu od prije rata, pa kad opet izađemo na tržište s jedinstvenim simenom, onda bi moglo bit i para – napominje predsjednica.
A mr. sc. Ana Grgat, još jedna dama od češnjaka, dodaje kako se trenutačno prate uzorci uzeti s pet obiteljskih gospodarstava, iz kojih će se dobiti jedan tip, koji će, uvjerava, po kvaliteti biti jednak onom slavnom brgudskom luku.
– Kad vidiš luk, jedan s krupnom a drugi sa sićušnom glavicom, sve ti je jasno. Križanci su to koje ne možemo ponuditi tržištu, evo i sad neki imaju neprodane zalihe od lani. Ali, kad ujednačimo sjeme, onda će to biti druga pjesma, neće nam trebati oko vrata stavljati vjenčiće češnjaka, pa glumiti kao da smo na Havajima – ističe Ana Grgat.
A u tim vjenčićima, pretpostavljam da osjećate da smo se približili razvodima braka, ništa loše ne vidi Niko Golem.
Dapače, ovaj majstor od češnjaka, koji je i ovog vikenda zasadio 200 kilograma bijeloga, jedva čeka da narod navali u njegove Lisičiće.
– Borim se, što ću. Valjda će od ovoga biti nešto. Jer, iskreno, dosadilo mi je da sa 56 godina još uvik kupujem bilježnice za školu. Najmlađi mi je na trećoj godini rudarstva, da mi je još njega ispratiti, pa ću se skroz moći posvetiti luku – grinta Golem, a zapravo glumi, jer, vidi se, ponosan je na djecu.
Za nestanak brgudskoga luka, odmahuje rukom Golem, nisu krivi naoružani Srbi, nego pohlepni Novosađani.
– Naš luk je još 1985. nesta! Pustite vi sad što vam ljudi gluposti govore, mene slušajte – traži pažnju Golem, pa se vraća u doba kad se narod pomamio za jeftinim sjemenom.
– U Novi Sad je te 1985. godine došlo strano sime, ne mogu se sad sititi iz koje zemlje, ali znam da nije bila Mađarska, i svi su ga počeli kupovati, jer su čuli da je bolje i da će više rađati. I tako su zatrovali ono šta smo imali, ono naše vrhunsko šta sad pokušavamo vratiti.
A u povratku bi veliku ulogu mogao odigrati i marketing. Zna to i Gordana Dragun, pa nam priča kako u Rodaljicama, selu koje je dalo Šimu Đodana i Željka Žuteliju, već stoljećima imaju recept za dug i sretan brak.
Legende i istine
– Mnogi će reći da je to legenda, ali ja vam kažem da ima u tome istine – vodi nas Gordana do početka teksta i one grozne statistike prema kojoj se u Hrvatskoj dnevno razvede čak 15 parova.
– Češnjak sadrži specifičan sumporni spoj, te je od davnina poznat kao zaštitnik od svega lošeg. A posebice od uroka. Ako to i metnemo na stranu, nitko ne može poreći da je češnjak najbolji prirodni antibiotik, te da su mnogi lijekovi rađeni na bazi češnjaka. Isto tako, češnjak je i vrhunski afrodizijak. Pa kad uzmemo u obzir da su ljudi koji ga često konzumiraju ne samo iznimno zdravi, nego i seksualno potentni, onda je jasno da češnjak itekako utječe na stabilnost braka. Uostalom, svatko u Rodaljicama će vam potvrditi kako se u tome selu razvod ne pamti – zaključuje Gordana Dragun.
‘Nema bolje likarije’
Meni je još pokojna sestra iz Njemačke donosila tablete na bazi luka. Nema veće likarije, virujte mi, od biloga luka. Evo, nekidan mi doša čovik iz Samobora i odnio dva, tri kila. Za sebe i ženu, kaže, sami su, biće im dosta za par miseci. Kad, evo ti ga, zove jutros i govori da mu pripremin još pet kila – govori Niko Golem.
