Preko noći su se počeli pojavljivati paketi s hranom pred vratima socijalno ugroženih Vrgorčana s porukom “Sretan i blagoslovljen Božić”, a istodobno, u Zagrebu pred sjedištem HAC-a, osvanuo je transparent s jasnom porukom čelnicima ove državne tvrtke da se ne igraju sa sudbinom Tinova grada.
Mnogi su se po Vrgorcu počeli pitati tko to radi i za čiji interes. No, glavni i odgovorni “krivac” za te akcije je skupina mladih ljudi, koja djeluje anonimno pod nazivom “Vrgorske nindže”, a, kako kažu, glavni cilj im je raditi za dobrobit svojih sugrađana. Zbog toga smo odlučili stupiti u kontakt s ovom skupinom ljudi, koja je u blagdansko vrijeme mnogima izvukla osmijeh na lice. Nakon upornog nagovaranja i jamčenja potpune anonimnosti, nindže su pustili “Slobodnu” u svoje skrovište.
Što vas je ponukalo na akciju i odakle potječe naziv “Vrgorske nindže”?
– Svima nam je poznat pojam nindža i što su zapravo oni bili i kako su djelovali. No, mi smo, eto, osvrćući se na svoje djetinjstvo, došli do nindža i zaključili kako je većina djece bila opčinjena tim maskiranim ratnicima i mislim da nas nema koji se barem jednom kao djeca nismo igrali nindža. No, tu zapravo staje priča i poveznica s njima jer smo od njih samo “drpili” moćan simbol koji je poprilično urezan u kolektivnu svijest. Tu smo napravili crtu i rekli: Hajdemo to iskoristiti u svrhu dobra.
Svijet u kojem živimo mahnito vapi za svakim, makar najmanjim činom činjenja dobra i unošenja pozitive u ova mračna vremena. Rekli smo sebi jednog dana dok smo i sami razgovarali o teškim vremenima u kojima živimo, o politici i njome opustošenom Vrgorcu i državi – hajdemo napraviti promjenu. Kako smo po prirodi pacifisti, uvijek nam tu negdje zvoni Gandhijeva izreka “Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu”. I uistinu, tako je sve krenulo.
Odlučili smo promijeniti sebe, a tim procesom makar okrznuti i druge. Svaki je čovjek jedan svijet i, tako gledano, ako se promijeni jedan čovjek, već si promijenio jedan svijet.
Što ste prvo počeli raditi?
– Prvo i najbanalnije, dogovorili smo se preskočiti koji odlazak u kafić i novac koji bismo u prosjeku tamo potrošili, odvajali bi sa strane u zajednički fond kojim bi financirali kupnju osnovnih namirnica za život. Iznenadili biste se koliko ljudi, možda i vaših susjeda, nema ni toliko. Kako je bilo vrijeme Božića, odlučili smo te male darove, koji su sadržavali brašno, ulje, šećer, tjesteninu, sok, džem, palentu i kolač, ostaviti pred vratima osoba za koje smo višednevnim informiranjem doznali da im treba.
Sve to u kasnim noćnim satima, da nas nitko ne vidi – poput pravih nindža. Ovim putem bismo željeli zamoliti naše sugrađane da, ako smo falili neku adresu i dostavili paket onima koji smatraju da im nije potreban, shvate taj paketić kao božićni dar. Uistinu nije nam bila namjera nekoga uvrijediti.
Istodobno, krenuli smo u lov na osmijehe. Grad Vrgorac je, kao uostalom i cijela Hrvatska, zahvaćen velikom gospodarskom krizom i ljudi su se prepustili depresiji i melankoliji. Gledamo već dugo ove marljive i ponosne ljude kako šetajući ulicom gledaju zadubljeno u pod, svaki opterećen svojim brigama, većinom onima o egzistencijalnim problemima.
Dragi gospodine, dogodilo se to da se Vrgorac prestao smijati! A upravo to je najveća tragedija. Mogu nam uzeti novac, aute i kuće, ali kada nam uzmu osmijeh, uzeli su nam dušu! E, na toj smo fronti odlučili zaratiti sa sistemom!
Hoćete reći da vam je jedan od prvih zadataka bio vratiti osmijeh ljudima na lice u ovim bremenitim vremenima?!
– Pa tako da smo se odlučili boriti za osmijehe na licima naših sugrađana i nas samih. Poznato vam je da grad Vrgorac ima staru tursku kulu smještenu iznad grada. Nju smo iskoristili za poruke sugrađanima koje su im govorile nešto sasvim drugo od onog na što su navikli da im se govori. Sistem im je godinama govorio: “Živite u pustopoljini, Bogu iza nogu. Osuđeni ste na propast. Ne možete mnogo učiniti da si popravite situaciju.
Bespomoćni ste, nesposobni”… Kada vam netko ponavlja da ste nesposobna budala, ako je dovoljno uporan, što po nama sistem i jest, povjerovat ćete u to. Čista socijalna psihologija. E pa, mi smo se prihvatili istog oružja pa smo na veliki transparent napisali “Vrgorčani, Vi ste genijalni. Mate Svjetski”. Čak je jedan nindža paraglajderom poletio s Matokita i nad gradom razvio taj natpis. Vrgorčani su izišli na ulice s pogledom visoko uperenim prema nebu, a djeca su vikala: “Lete nindže, lete nindže”, i svi su se smijali. Tako je prva bitka za osmijeh dobivena.
Ako se ne varam, htjeli ste na taj način svojim sugrađanima pokazati da su ipak uspješni s obzirom na to u kakvim su surovim uvjetima desetljećima preživljavali?!
– Naravno. Kao prvo, željeli smo im vratiti pogled u nebesa. Zatim, kada pogledaju gore, željeli smo da vide poruku koja im govori nešto sasvim suprotno od onog u što ih se uvjerilo – a to je da su genijalni. A, vjerujte mi, svi oni jesu genijalni jer preživljavaju u uvjetima u kojima preživljavaju.
Tu dolazimo do lika Mate Svjetskog. Mate Šimunović Svjetski bio je naš sugrađanin koji se iz malog zaseoka Stilja zaputio na put oko svijeta 1928. Što biciklom, što pješice, što konjem… prevalio je 360.000 kilometara na pet kontinenata i više od 70 država. Pri tome su ga primali najveći svjetski državnici, lovili ga ljudožderi i, meni najfascinantnije, sagradio je svojim rukama jedrilicu kojom je oplovio Polineziju.
Sam Stipe Božić, još jedan vrgorski velikan, na predstavljanju knjige zapisa Mate Šimunovića “Ja, Mate Svjetski”, ustvrdio je kako je Mate definitivno najveći europski globetrotter, a vrlo vjerojatno i svjetski. Mate je svoja sjećanja dijelio s Vrgorčanima, no, Vrgorac ga tada, pa ni dandanas, nije prepoznao. Stoga smo mi odlučili pokrenuti jednu kampanju izgradnje lika i djela Mate Šimunovića Svjetskog i krenuli s njegovim brandiranjem s ciljem da postane velik i da postane simbol grada, poput Tina Ujevića.
Više od pola stoljeća šutjelo se o pothvatima Mate Svjetskog, i sad vi mislite da ćete to promijeniti?!
– Ako pogledate naše Facebook stranice (Vrgorske nindže), vidjet ćete da iz cijele Hrvatske i mnogih stranih zemalja dolaze slike s natpisom: “Vrgorčani, vi ste genijalni! Mate Svjetski”. Svojim vezama i poznanstvima, uz prethodno objašnjenje, odlučili smo vratiti Matu u svijet i njega vratiti svijetu. Pritom, našem gradu smo htjeli stvoriti još jedan simbol koji će ga ovjenčati i proširiti njegovu kulturnu i turističku ponudu.
Radite dobre i pohvalne stvari, ali zašto se onda skrivate?
– Odgovor na to pitanje je jednostavan. Anonimnost je prijeko potrebna zbog vlastita ega. Koliko god mi kao ljudi bili pozitivni i imali dobre namjere, taj parazit u svakom čovjeku, njegov vlastiti ego koji nas drži u čvrstom zagrljaju, opasan je neprijatelj. Kad bi se znalo da je nindža Mate Matić, Ante Antić ili tko drugi, javila bi se želja za samopromocijom u vidu ja ću jače, brže, više i u toj bi se utrci umorili i sagorjeli.
Bitno je da ovaj projekt traje, pa neka ide najpolaganijim mogućim tokom, ali neka traje. Neka poput hrđe nagriza ovaj nakaradni sustav. Također, kad bi netko znao tko je nindža, “okitio” bi ga kojekakvim epitetima koji bi govorili što je taj uradio, tko je i kakav je, i sve bi to bacilo u stoti plan samu smisao ovog projekta – činjenje dobra.
Zvuči prilično zanimljivo, nadam se da će i ova priča kad iziđe u javnost pomoći u širenju dobra.
– Izbjegavamo medije, no došli smo do zaključka kako nam vaše novine mogu pomoći u smislu širenja projekta. Nama je u cilju da “Vrgorske nindže” postanu i splitske nindže, viške, imotske, zagrebačke, mostarske… Voljeli bismo vidjeti slična udruženja ljudi dobre volje koja će se, svako u svom gradu, boriti za dobro, pomagati onima koji pomoć trebaju i da će širiti osmijeh Lijepom našom, a sutra i šire.
Vjerujte mi, ako se vi sami smijete i dođete s nabačenim osmijehom u kafić popiti kavu, automatski ćete tu pozitivnu energiju sadržanu u vašem osmijehu prenijeti na barem još nekoliko ljudi koji će istu tu energiju prenijeti svojim obiteljima. I već mijenjamo svijet, zar ne?
Koliko je “Vrgorskih nindža”?
– Više nego što mislite. Puno dobrih cura i momaka, pa i starijih ljudi koji nam daju podršku.
Stoji li Crkva iza projekta “Vrgorskih nindža”?
– Moram reći da ne stoji. Ni Crkva, ni koja druga institucija ili politička struja. Župniku fra Ivici Omaziću zahvaljujemo na javnoj podršci. Taj divni čovjek svojim je kanalima došao do nas kao čovjek i ponudio nam svaku pomoć koju nam može pružiti.
Kako je maca baki pojela kolač
Sigurno ste doživjeli mnogo zanimljivih avantura u vašim noćnim akcijama?
– Pregršt, bilo je tu svega. Od slučaja kada je jednog od nas zamalo izgrizao pas čuvar pri nošenju paketa hrane do vrata, pa preko slučaja kada je jedna starica prepričavala policijskim službenicima o tajanstvenom paketu hrane koji je sadržavao sve i svašta, te o njezinoj mački koja je, po bakinim riječima – gora od dušmana, jer joj je rastrgala vreću i pojela kolač. Ovim putem se zavjetujemo kako će paket kolača ubrzo stići na njezinu adresu, ovaj put čvrsto zapakiran da ga maca
ne može pojesti.
Gradonačelnik Matković može mirno spavati, nećemo ga oteti
Po ulici su se počele širiti priče kako unutar vaše skupine ” Vrgorskih nindža” postoji malo radikalnija struja, koja čak razmišlja da otme aktualnog gradonačelnika Borisa Matkovića i njegova savjetnika Ivicu Pandžića, koji su, kako se neslužbeno tvrdi, Tinov grad praktički doveli do bankrota. Jesu li to samo glasine ili u tome ima nešto više?
– Ha, ha, ako ništa, pitanjem ste nasmijali barem dio čitatelja, pa ste prošli inicijalni obred za ulazak u tajno društvo “Vrgorskih nindža”. Ali, šalu na stranu, takve ideje i akcije nisu potekle niti će ikada poteći iz redova “Vrgorskih nindža” iz jednostavnog razloga – politika nije naš djelokrug. Štoviše, ona je totalni tabu. Želimo da ova lijepa priča potraje, a s politikom to definitivno ne bi mogla. I sami znate da politika uprlja i oskvrne sve s čime dođe u doticaj.
