Dr. Antonija Mlikota dokazala da je blago iz Zadra izvučeno tek u travnju 1944.

Operacija ‘Zara’ započela je u devet sati ujutro, 28. kolovoza 1945. godine, u prostorijama prvog kata Duždeve palače u Veneciji. Cijelu operaciju vodili su i osmislili časnici MFAA (Monuments Man) koji su bili zaduženi za područje Venecije, u suradnji s Upravom za galerije Venecije. Iako se radi o službenom vojnom spisu, gotovo se može osjetiti dramatika i atmosfera koja je vladala u prostoriji kada su se otvarali kovčezi s blagom iz Zadra. Pisac zapisnika pod naslovom ‘Zara: Report on War damage on Monument and movable works of Art known to be stored in Italy’ bio je kapetan Basil Marriott , inače arhitekt iz Engleske…”

Premda za to ima sve potrebne sastavnice, ovo, nažalost, nije ulomak iz scenarija novog hollywoodskog hita “Monuments Man” s Georgeom Clooneyjem i Mattom Damonom u naslovnim ulogama o časnicima američke vojske koji su tijekom i nakon Drugog svjetskog rata radili u specijalnoj postrojbi, Odjelu za spomenike, umjetnost i arhive (Monuments, Fine Arts, and Archives; MFAA), već dio znanstvenog rada zadarske povjesničarke umjetnosti Antonije Mlikote koji baca posve novo svjetlo na sudbinu neprocjenjive zbirke umjetničkih predmeta nestale iz Zadra tijekom Drugoga svjetskog rata.

Dosad se smatralo da su je Talijani odnijeli sobom neposredno prije kapitulacije Italije 1943. godine, no Antonija Mlikota je uspjela nedvojbeno dokazati da je vrijedno umjetničko blago, najviše iz riznice tadašnjeg Arheološkog muzeja u Sv. Donatu, najprije bilo pohranjeno u 14 velikih sanduka, a potom i izvučeno iz Zadra, ali tek u travnju 1944., za vrijeme njemačke okupacijske uprave, u času kada Zadar prolazi najrazornija bombardiranja u svojoj povijesti.
Sve je bilo spremno za povratak u Zadar
Blago je brodom iz Zadra, preko Trsta i Akvileje, na koncu dospjelo do Venecije gdje su ga otkrili članovi američke Spomeničke postrojbe u tamošnjem Zavodu za zaštitu spomenika te ga detaljno popisali i opisali na 34 gusto tipkane stranice. Operacija “Zara” završila je 31. kolovoza 1945. u 12 sati, a sanduci su zapečaćeni 9. rujna 1945. u prisutnosti regionalnog časnika MFAA kapetana Basila Marriotta i bili su spremni za slanje u Zadar. Kapetan Marriott bio je mišljenja da to treba učiniti što prije, no sanduci s blagom nikada nisu otpremljeni iz Venecije u Zadar! Naprotiv, najveći dio antičkog stakla iz zadarskog Muzeja sv. Donata danas čini najreprezentativniji dio zbirke antičkog stakla u glasovitom Muzeju stakla u Muranu, a dio zadarskih umjetnina izložen je i u Arheološkome muzeju u Veneciji. Može li ovo otkriće pomoći da se Zadru napokon vrati njegovo umjetničko blago koje mu je uzeto prije čak 70 godina?

– Sve do otkrića dokumenata Robertove komisije, sudbina zadarskog blaga bila je punih 68 godina obavijena velom tajne. Tek sada je poznato tko, kada i po čijem nalogu je odnio umjetnine iz Zadra – kaže Antonija Mlikota.
– Zahvaljujući odredu za spomeničku baštinu prvi put smo doznali detaljan popis nekoliko tisuća umjetnina koje su iznesene iz Zadra u 14 velikih sanduka, ali i otkrili da je u isto vrijeme iz Zadra u Italiju bilo odneseno i 149 kutija razne arhivske građe, a dosad se znalo za 74 kutije. Talijani su cijelo ovo vrijeme dobro znali što se dogodilo sa zadarskim blagom i svi su zadnjih šezdeset godina i na našoj i na njihovoj strani pisali da su umjetnine iz Zadra odnesene 1943., a što ova dokumentacija pobija.

Zadarski muzej osnovan je 1832. god. i postojao je 88 godina prije dolaska Talijana na vlast u Zadru, oni su praktički zbirkom upravljali nekih dvadesetak godina. Kada su, primjerice, Nijemci selili zbirke iz muzeja u muzej za vrijeme Drugoga svjetskog rata, to je sve manje-više vraćeno nakon rata prijašnjim institucijama pa je tako posve nelogično zadržavanje umjetnina u Italiji. Uz to, Zadar je do mirovnog ugovora 1947. godine pravno bio dio prijeratnog talijanskog teritorija iako je on načelno pripojen 1944. godine Jugoslaviji. Kako su točno tekli poslijeratni pregovori i što je naša strana tražila, još uvijek pokušavam točno utvrditi.

Kolega Bojan Goja iz Zavoda za zaštitu spomenika u Zadru uputio me na postojanje poslijeratnog popisa odnesenih umjetnina koji je sastavila naša strana, a koji se temeljio na postojećim vodičima kroz Muzej sv. Donata i koji se dijelom poklapa s popisom koji su sastavili Basil Marriott i suradnici u Veneciji. Problem je bio što u Zadru nakon rata nije bilo nekadašnjih djelatnika muzeja, a muzejska dokumentacija izgorjela je u bombardiranju.
Vrijeme je, zatražimo blago natrag!
Osim toga, protokom vremena, gubitkom generacija, nestalo je i sjećanje na te događaje, pa se nije imalo na temelju čega pokrenuti zahtjev za povrat umjetnina. Sada se to može jer točno znamo da je u kolovozu 1945. zadarsko blago bilo u rukama saveznika u Veneciji i da je Zadru trebalo biti vraćeno, ali nije – nikada. Misija koju je Basil Marriott smatrao završenom kada je zapečatio umjetnine i naredio da se vrate, nažalost, nije izvršena do kraja. Da je blago tada kojim slučajem dospjelo do Berlina, dobili bismo ga sutra natrag. Ovako je ispalo da su umjetnine iz talijanskog Zadra “preselili” u Italiju – objašnjava Antonija Mlikota, koja otkriće dokumenata Robertsove komisije drži velikim poticajem za detaljnije istraživanje ove važne zadarske teme.

Za sada, kaže, nije uspjela utvrditi jesu li sačuvani svi predmeti s popisa, niti gdje se oni danas nalaze. Ostalo je također neutvrđeno jesu li odneseni sadržaji izložbenih vitrina iz Muzeja sv. Donata u Zadru sačuvani kao cjeline ili su razdijeljeni.

– Poznata mi je sudbina samo dijela kolekcije jer je dio zbirke nekadašnjeg Muzeja sv. Donata u Zadru izložen na dva mjesta. Najveći dio antičkog stakla izložen je u Muranu, a koliko ona za Talijane vrijedi, najbolje govori činjenica da je naslovnicu knjige-kataloga koja se bavi zbirkom antičkog stakla na Muranu krase najreprezentativniji primjerci zadarskog stakla. Odnošenje gotovo cjelokupne zbirke jednog muzeja i zadržavanje predmeta u drugoj zemlji doista je jedinstven slučaj nastao za vrijeme Drugoga svjetskog rata koji je ostao neriješen sve do danas – zaključuje Antonija Mlikota.