Čega se pametan srami, budala se obično ponosi – kaže poslovica. Ne bih htio aludirati na to da smo svi mi koje je razgalila solidarnost i dobrota ljudi prema postradalima u zadnjim poplavama naivne budale, no po svim objektivnim parametrima ispadamo takvima.
Na stranu, naime, bezgranični humanizam, srčanost, filantropija, ljubav prema ugroženim životinjama, požrtvovno udomljavanje postradalih i svi drugi dobri aspekti ljudske prirode koje od prvoga dana nepogode demonstrira ovdašnji korpus, kad se svatko iole upoznat s modernim poimanjem i pojmom države s punim pravom ima zapitati: je li ta olimpijada dobročinstava i bezgranična samoinicijativa baš bila nužna?
Prepušteni sebi
Je li uistinu normalno da se protiv poplave bore deseci malih stožera i stotine entuzijasta, da se ljudi otiskuju u pomoć drugima u vlastitim aražmanima, da se na sve strane tovare privatni kamioni, gepeci i bunkeri autobusa i da nesinkronizirana masa po vlastitim impulsima traži puteve do onih kojima je pomoć potrebna?
Zašto narod nije prepušten sebi i vlastitoj samopomoći i u razvijenim europskim državama kad ih zadesi kakvo slično sranje? Je li ih možda strah kaosa ili njihovi upravljači, za razliku od naših, nastoje nekako opravdati svoje plaće?
Refleks spontanoga priskakanja bližnjem u nevolji, naime, jest prirodan, ali nipošto nije i logičan u jednom od najglomaznijih administrativnih i upravnih aparata Europske unije, u zemlji s toliko pametnih i sposobnih političara na svim razinama i s porezima koji doslovce otkidaju meso od kostiju. Situacija je, kad bolje razmislite, strukturno posve apsurdna: kao da zlatom platite najmoderniji 3D televizor i imate ga desetljećima u dnevnome boravku, ali TV dnevnik gledate isključivo zahvaljujući susjedovoj dobroti.
Ne znam jeste li već čuli za slučaj šefa Civilne zaštite, koji je vikend s dosad nezabilježenim povodnjem proveo na važnom seminaru u Parizu, ali toga bi lika svakako trebalo hitno balzamirati i izložiti u nacionalnom muzeju antijapanskih običaja, iznevjerenih obećanja, voštanih figura, dužnosničke kurcobolje, kako god da ga nazovemo.
On je zapravo živi amblem ovoga sustava, proračunski korisnik RH2703EU, model mrtvo puhalo. Nešto zastupljeniji i plaćeniji model predstavlja njegov šef, ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje Jadran Perinić. Nakon što je ustanova kojom rukovodi potrošila dragocjeno vrijeme apsolutnim nečinjenjem, nealarmiranjem ljudi i nekoordiniranjem mjera obrane od poplave, on nije škrtario potrošiti niti novo na pravdanje pariškog vikenda svojega posilnog u Civilnoj zaštiti.
Jedina empatija za koju su likovi plaćeni brinuti o našim sudbinama još u stanju izgleda da je njihovo međusobno suosjećanje. Krećući se u odvojenim galaksijama od običnih ljudi, vozeći se u staklenim kapsulama i nemajući stvarnog dodira s tokovima realnog života, normalno je da se ne snalaze u brutalnom, tragičnom i nepodmitljivom svakodnevnom svijetu.
Naši stranački prvaci usavršili su jedino tenis međusobnog prebacivanja odgovornosti za sve suroviju stvarnost koju nam kreiraju. Nije nikakvo čudo da je taj tenis i u epizodi s poplavama krajnje paradigmatski: je li za aktualnu ljudsku nesreću više kriv HDZ-ov lopovluk (krađa šljunka ili fušerska obnova nasipa) ili SDP-ova evidentna nesposobnost?
Zar ih nije sram?
Nakon kvarat stoljeća postojanja, došlo je izgleda pravo vrijeme da i sebe i sve naše političke kruhoborce otvoreno zapitamo: zašto, gospodo, još uopće imamo državu? Zato da bi se za njezinu sisu objesili Ante ili Mate, Zoran ili Tomislav, Robert Mikac ili Đuro Poldrugač te saugali proračunske dobrobiti, ili da bismo dobili sustav, organizaciju i institucije koje će voditi računa o svojim poreznim platišama makar u izvanrednim okolnostima?
Šta će nam himna, grb i zastava, euroizbori i članstvo u Ujedinjenim narodima ako ljudi i 2014. moraju samoinicijativno graditi bedeme ljubavi i lance pomoći poplavljenim područjima, kao što su to radili i u ratnom metežu 1991. godine?
Imamo li oko tisuću i pol zaposlenih u Državnoj upravi za zaštitu i spašavanje da bi njihovi šefovi u povodnjima spašavali isključivo vlastite fotelje? Hrvatske vode valjda primarno postoje da bi našim vodoprivrednim naknadama kupovale limuzine s grijanim sjedalima i gradile ljetovališta i vile za odmor svojim šefovima? Drage građanke i građani, jesmo li se za to borili?
Narod je svojim spontanim aktivizmom možda očitao lekciju svojim političarima, kako to u Jutarnjem listu tvrdi Jelena Lovrić, no jedina prava lekcija koja bi suštinski promijenila sistem u kojemu ovi ignoranti desetljećima ležerno plivaju bila bi potpuna ignorancija njihovih izbornih potreba. Jednako hladna kao što oni ignoriraju naše.
Ovih su dana neki od tih samozvanih patriota još smogli obraza upozoravati da solidarnost naroda iskazana u poplavama tendira obnovi nekih poraženih ideja.
Ako je zadnjih dana ovdje išta poraženo, onda je to misao da smo sami sebi dovoljni, da otkad smo samostalni imamo odgovorna politička vodstva i da nas se nimalo ne tiče kud susjedu voda teče.
