Iz zadarskog KK ABC stiže priča koja nas podsjeća da je sport više od rezultata, pobjeda, medalja i pehara. Dvoje djece s posebnim potrebama priključeno je radu s ostalim polaznicima škole košarke. Za neke hrabar potez, za Barbaru Vrhar, trenericu i predsjednicu kluba, običan dan u uredu.
– Želim da djeca prihvate da smo svi jednaki. Ne postoji nizak ili visok, onaj s naočalama ili onaj s viškom kilograma niti onaj s kraćom nogom. Postojimo samo mi. I svi imamo isti cilj – učiti i zabavljati se uz košarkašku loptu. Djeca savršeno funkcioniraju kao ekipa i pokazuju kako je lako svijet učiniti boljim mjestom na kojem ima ljubavi za sve nas toliko iste u svojim različitostima. Veselimo se svakom zabijenom košu, svakom napretku i pomažemo jedni drugima. Imamo i skupinu u kojoj su djevojčice koje se posebno ističu u bodrenju i brizi primjerice kada netko padne tijekom treninga. Ma sva su djeca predivna, kazuje Barbara i nastavlja:
– Sve je počelo slučajno na dobro poznatoj Facebook grupi Mame iz Zadra. Javila mi se majka jednog autističnog desetogodišnjeg dječaka i pitala bi li njen sin mogao biti dio naše skupine te bismo li ga htjeli primiti. Nakon par dana došao mi je sitan, ali dinamitan dječak veselih očiju sa zaraznim osmijehom koji obožava zvuk lopte koja odskače od pod, prolazi kroz obruč i pada kroz mrežicu, dječak koji je stalno aktivan, veseo i s kojim je predivno raditi. Najvažnije je da je silno zahvalan na svakom trenutku s nama pa nakon treninga redovito dobijem zagrljaj i pusu. Tek kada takvo nešto doživiš shvatiš kako neke stvari uzimamo zdravo za gotovo i kako mi odrasli zaboravljamo pokazali tako iskrenu zahvalnost na tako jednostavan način. To iskustvo me čini sretnom. U ponedjeljak nam dolazi još jedan dječak tako da se malim, ali sigurnim koracima bližim cilju vezanom za rad s djecom s teškoćama u razvoju. Činjenica da se roditelji javljaju mi je poticaj jer to znači da je netko prepoznao moj rad i naš klub kao klub u kojem ne postoje granice i barijere, rekla je Vrhar te iznijela jedan zapanjujući podatak.
– Volim pričati s djecom, a jednom smo prilikom razgovarali, na njima primjeren način, o vršnjačkom zlostavljanju. Ostala sam šokirana kada je u skupni od 47 djece samo dvoje diglo ruku i reklo da nikada nije doživjelo nikakav oblik zlostavljanja i maltretiranja. Taj trenutak spoznaje da su djeca nezaštićena i nemoćna uključuje sve alarme i poziva na akciju. Moramo to mijenjati, posvetiti se djeci, pružiti im ljubav, vratiti samopouzdanje i vjeru da postoje dobri ljudi koji ih vole. Razlog je to zbog kojeg svi polaznici imaju moj broj mobitela i mogu me nazvati ili poslati poruku od 0 do 24 sata, rekla je Barbara Vrhar te za kraj poslala poziv roditeljima.
– Tu smo za vas i vaše dijete. Posjetite nas bez obveze na Višnjiku u dvorani 2 ponedjeljkom i srijedom od 9 do 10 sati, pogledajte kako radimo, pitajte što vas zanima. Naša vrata i srca su širom otvorena.
