ZADAR- Ovo pismo pišemo ponukani aktualnim napadima na profesiju socijalnog rada. Motivacija nas kao studenata socijalnog rada i budućih profesionalaca da se obratimo javnosti u vezi učestalih optužbi usmjerenih prema našoj struci je višestruka.
Prvo bismo željeli reći kako socijalni rad nije samo naša buduća profesija, već naš životni poziv i velika strast. Smatramo da smo odabrali jedno od najplemenitijih zanimanja, koje iziskuje puno angažmana i emocija, a često pokušavajući pomoći drugima kojima su nerijetko svi drugi okrenuli leđa, sebe „trošimo” do posljednjeg atoma snage. Ogorčeni na državu i sustav, korisnici u centrima za socijalnu skrb svoj bijes iskaljuju na onima koji su im najdostupniji, koji se nalaze na prvoj fronti udara – socijalnim radnicima, koji su im ujedno i posljednja slamka spasa za koju se mogu uhvatiti. Svom zanimanju posvećujemo cijelo svoje biće, iz dana u dan dajemo sebe kako bi pomogli drugima i upravo zato svaka neutemeljena optužba i napad predstavljaju izuzetno bolan udarac koji ostavlja traga, kako u našem profesionalnom tako i u privatnom životu. Socijalni radnici se u svom radu svakodnevno susreću sa brojnim životnim problemima, nesrećama, patnjom, tugom i nesretnim sudbinama, koje bi osobe izvan pomažućih profesija bacile na koljena, a ravnodušni ne bi mogli ostati ni oni najimuniji.
Socijalne radnike se u medijima često naziva „otimačima djece” i „razarateljima obitelji”, međutim, upravo smo mi ti koji se bore izbaviti zanemarenu i zlostavljanu djecu iz ralja nesretnog života i pružiti im nadu u bolje sutra. Također, tu smo i za roditelje da im pružimo podršku te svojim stručnim znanjima i vještinama pomognemo i osnažimo ih kako bi se izvukli iz nepovoljnih i kompleksnih situacija u kojima su se našli. Česte su situacije koje su vrlo složene i u kojima je potrebno djelovati na više razina, gdje je potrebno pomoći djeci ali i samim roditeljima jer i oni šalju signale za pomoć. Možete li zamisliti izgladnjelo dijete koje svaki dan dobiva batine od oca alkoholičara, djevojčicu koja je toliko zanemarena da u šestoj godini ne zna izustiti niti riječ ili dječaka koji spava na podu u hladnoj prostoriji dok majka uzima dozu heroina? To su samo neke od tragičnih situacija s kojima se socijalni radnici svakodnevno susreću, ali to je naša borba koju obavljamo u tišini. Takve stvari ne završavaju u medijima. Baš zato izuzetno boli kada se pojavi senzacionalistički naslov u kojemu se sipaju razne optužbe na račun socijalnih radnika, od kojih se ne mogu braniti, jer su obavezni poštivati Etički kodeks i čuvati profesionalnu tajnu jer bi u protivnom bili sankcionirani.
Ono što se najčešće pojavljuje na naslovnicama i privlači pozornost javnosti je popularno nazvano „oduzimanje djece”. Pod tim se pojmom zapravo skriva više različitih mjera u čijem provođenju sudjeluje stručni tim Centra za socijalnu skrb – privremeno povjeravanje djeteta drugoj osobi, udomiteljskoj obitelji ili ustanovi, oduzimanje prava na stanovanje s djetetom te lišenje prava na roditeljsku skrb. Potrebno je naglasiti da sve navedene mjere dolaze nakon prethodno izrečenih blažih mjera, koje nisu urodile promjenom odnosa roditelja prema djeci. Lišenje prava na roditeljsku skrb je krajnja mjera za kojom socijalni radnici posežu tek kada se iscrpe sve ostale mogućnosti. No mediji se često nakon što čuju samo roditeljsku stranu priče, usredotočuju na prava roditelja da žive sa svojim djetetom, dok pravo djeteta na brigu, siguran dom i život bez nasilja ostaje po strani. Kao što smo već spomenuli u tekstu, a želimo dodatno naglasiti, stručni radnici centra ne smiju se javno izjašnjavati o konkretnim slučajevima kršenja dječjih prava, zbog zaštite privatnosti i dobrobiti djece, te se samim time ne mogu obraniti od optužbi.
Ne možemo da se ne osvrnemo na posljednji aktualni slučaj, u kojem je javno objavljen identitet djelatnice zadarskog Centra, čime je izvrgnuta linču javnosti, prijetnjama smrću te su izravno ugroženi njezina sigurnost i osobni integritet. Također, nedopustivo je objavljivanje identiteta djece imenom i likom koja su dio ovog procesa, te su time prekršena dječja prava na zaštitu identiteta kao i etičke norme novinarstva. Apeliramo na odgovornost medija kako bi se zaštitila prvenstveno djeca i članovi njihovih obitelji, kao i stručni djelatnici.
Valja razmisliti i kako negativni napisi u medijima mogu utjecati na studente. Kako ostati motiviran i entuzijastičan kad je tvoja buduća struka predstavljena u tako negativnom svjetlu? A i kako ce se itko od mladih ljudi koji tek upisuju fakultete odlučiti upisati socijalni rad?
Za kraj, smatramo da je zadaća svakog pojedinca učiniti ovaj svijet malo boljim mjestom za život. Mi tome posvećujemo svoje profesionalne karijere i živote, a vas sve pozivamo da se borite zajedno s nama.
S poštovanjem,
Društvo studenata socijalnog rada
predsjednica Društva studenata socijalnog rada,
Damira Brunac
