Angažirana pjesma Zadarska, u kojoj je Želimir Periš, opjevao prošlost i sadašnjost Zadra, pročitana je u maniri grčke tragedije na Rimskom Forumu. Članovi kora, okrenuti prema stupu srama, dramski i snažno izrekli su Zadarsku. Zvučala je daleko bolje nego što je napisano, zadovoljan je bio autor pjesme. Sa Zadarskom otvoren je dvodnevni skup solidarnosti pod nazivom Hrana, a ne oružje.
Autor nam je ustupio Zadarsku, koju objavljujemo u originalu: vrijedi je pročitati do kraja.
Želimir Periš
zadarska
i
tokario sam u bagatu
trideset sam godina tokario u bagatu
glodač brusač tokar alatničar
znate li koliko je trideset godina za jednim strojem?
mi – četiritisuće, četiriipoltisuće
s kičmama na pokretnim trakama, s glavama u perforiranim papirima
s prstima pod šivaćima mašinama, s budućnošću među
slavicama, višnjama, danicama, ružama i onda naglo i iz ničega – kraj
nakon trideset godina, za svih četiritisuće, pa triipoltisuće, pa nula
znate li koliko je nula?
jeste li ikad imali nula?
tokario sam u bagatu – nula
klesao u prigorci – nula
šivao u kidriču
mi – dvijeipoltisuće, tritisuće
končaonica, konfekcija, predionica, tkaonica, dorada
u svakoj trideset godina
za jedno dijete, za dvoje djece, za dvoje i pol djece
njihove sam škole sašio
njihove udžbenike prevozio u cisternama mlijeka s velebitskih pašnjaka
obilazili nas školski izleti, počešljani školarci znatiželjnih očiju a mi ih učili od čaše jogurta napraviti cvijet
mi – dvjestočetrdeset
trideset godina vozio sam u mljekari
znate li koliko godina ima život?
jeste li vidjeli dvjestočetrdeset ljudi kako plaču?
jeste li vidjeli svoje majke na koljenima?
prodavao sam u zadranci, prodavao u plodinama
mi – dvijeipoltisuće među policama s konzervama sardina, tritisuće, u sezoni četiritisuće
bio sam voditelj smjene u kemoplastu, nadglednik skladišta u sasu, viši ekonom u polikemu, noćni stražar u adriji
druga smjena, treća smjena, dežurstva
vario sam u lamjani, vagao tjesteninu u jadranci
mi – tisućutristo iz vinilplastike, mi – stotinudevedeset iz tvornice duhana, mi – dvjestočetrdeset iz kožare
pleo sam užad u otočanki, mi – tisućuosamsto
znate li kako izgleda ručak tisućuosamsto obitelji?
to je šuma žlica i noževa, grad nebodera od šnita crnog kruha
mi – dvijetisuće iz poljoprivrednog kombinata
jeste li vidjeli kolonu od dvijetisuće ljudi?
jeste li čuli glas iz dvijetisuće grla?
kad podignu ruke to je četiritisuće ruku
podizao sam ruke, brao voće
tovario boksit
rezao sam u mesoprometu
mi – stošezdeset iz elektronike
mi – sedamsto iz jugoplastike
gdje sam sijao svoju budućnost danas rastu tuđi stanovi; nema tvornica, nema pogona, samo stanovi
nitko ne radi, samo živi
ii
kako se broji do dvadesettisuća?
krene se od nule i onda se pribraja:
sve one koji skrivaju zgužvanu smeđu deku u praznim izlozima nekad punih robnih kuća
sve one koji na sredini mosta mole za kartu za trajekt ili za autobus do sela i nedostaje im baš vaša kuna
sve one koji u kontejnerima traže plastične boce u kojima se ostaci svježeg mlijeka i q-pack piva još nisu stigli ni usmrdjeti
sve one koji i dalje navijaju budilicu, drže se svojih rituala, uz kavu prvo pregledaju male oglase pa tiho opsuju, pa rezigniraju
sve one koji na rubu grada sade kupus
sve one koji s ruba grada kradu taj kupus
sve kvalificirane kemijske, biotehnološke, metalurške i strojarske inženjere s trideset godina specifičnog iskustva koji sad metu ulice, portiri su katastarskim uredima ili raznose pizze
sve nekvalificirane igrače sa sjajnim osjećajem za hendikep, arbitražnu i betfair strategiju
sve one koji se muče ukrotiti miša da im kopira formule u cijeli stupac tablice na žmirkavom monitoru na tečaju gradske knjižnice
sve one koji na aplikacijama stavljaju drhtavu kvačicu u rubriku rad s microsoftofficeom
sve one koji nemaju za cigarete a ipak puše, jer s dimom ispuhnu i sve fraze utjehe kojima ih dnevno šopaju
sve one koji plastičnih pogleda ispucanih žilica na nabubrjelim nosovima iza autobusnog kolodvora gase opuške o svoja zapešća
sve one koji ne razumiju otkud njihovoj djeci novac da svako jutro vise u varoši a kući se ujutro vraćaju pijani
sve one koji krvavih nogu kucaju na vrata prenoćišta sv. vinkapaulskoga, iako je svih dvanaest kreveta već popunjeno
sve one kojima je krevet i kuću odnijela poplava iako ni rijeke ni vode nisu vidjeli
sve one kojima su lagali da nije sve u novcu, da život počiva na drugim vrijednostima
sve one koji više nemaju o čemu raspravljati, nemaju se čega sjećati i nemaju što zaboraviti
sve one koji su se predali
sve one koji se još nisu predali, pod kapom solidarnosti pišu ministru i dižu ruku u zrak
sve one koji, da bi se razumjeli, stvari ne nazivaju pravim imenima
sve one koji nikad nisu koristili svoje diskreciono pravo, koji djecu odgajaju da budu moralni pobjednici i životni luzeri
sve one koji su zauvijek ostali bez odlučnosti, koji nikad ne spominju lojalnost, dostojanstvo ni tradiciju
sve one koji su izgubili puno krvi a tek je dvije tisuće šesnaesta
sve one slijepe, gluhe i krezube, nakon amputacije, nakon operacije, poodmaklih neizlječivih bolesti
sve one koji pognuti nose nepodnošljivi teret što su još uvijek, unatoč svemu, živi
sve one koji su, usprkos svemu, živi
iii
s druge strane rastu piramide koje poslušno gradi umjereno zadovoljna potplaćena radna snaga gonjena pucanjem biča u danonoćni ritam kotrljanja kamenih blokova preko palmi posječenih s branimirove obale dok im nad glavama bruji motor sa zvona svetog šime, a nitko se ne usudi pogledati prema nebu da visoko među oblacima ne bi presreo poglede
faraona!
vlasnika hramova na obroncima grada, osobnih svetišta od šesto kvadrata, tri etaže s osam kupaonica, bazenom, fitness centrom i četiri garaže u kojima nema zastave stodvadesetosam, njihovog jedinog vlasništva s proljeća devedesete, umjesto koje su sad oko njih vinski podrumi, uredno podšišane masline, kokošinjac klesan od benkovačkog kamena i zalasci sunca u kojima uživaju s prostranih
balkona!
s pogledom na jug, s pogledom na more, s leđima okrenutim porozno sivim stambenim blokovima po čijim rubovima se hvata plijesan,gdje žive bolesni ljudi, bolesni jer ih narančasta iskaznica dopunskog zdravstvenog vrijeđa nakon svih novaca koje su trideset godina uplaćivali da bi se od njih danas financirao kerozin njihovih
aviona!
privatnih letjelica za skok na kupanje, za hop u šoping, za nadletanjemodrogakvatorija, četiri nacionalna i tri parka prirode, svi uokvireni najbistrijim morem dvadesetpet godina neprljanog industrijom od koje nije ostalo ništa osim zidina njihovih
bastiona!
mastodontskih utvrda političke i upravne moći u kojima sjede gospodarstvenici bez škole ali od zanata, članovi nadzornih odbora, vijećnici, zastupnici, pročelnici i predsjednici, zaslužno podijeljenih uloga, vječno bogobojazni i blagoslovljeni svetom velebitskom vodicom makar su u isti u bibliji prikazani slikama
demona!
koji gaze djecu po pješačkim prijelazima za dvije godine uvjetno jer istražni sudac čini proceduralne pogreške uznemiren noćnim polucijama
faraona!
čija djeca bacaju bombe po zagrebačkim trgovima, čiji nećaci siluju srednjoškolke na gradskim plažama, a javno odmahuju rukom, no comment, pitajte mog odvjetnika ili sve su to nestašluci uzrokovani mladalačkim divljanjem
hormona!
proteina i steroida genske slike preslikane iz pročišćene krvi dvjesto i dvadeset obitelji, nasljednika cvjećara, mljekara i šofera koji se danas smiješe sa stranica forbes magazina punih izrezanih
kupona!
đavolje izmišljotine fonda za privatizaciju, spiritusmovensakleptokratske elite koja je u nekoliko godina rasprodala ribarske flote, rasprodala vozne parkove, strojeve i poslove, zgrade i terene, i likvidirala desetljeća naše prošlosti koju su kupili za jednu kunu iz džepova
šampiona!
pobjednika namještenih igara punih neosnovano umanjenih temeljnih kapitala tvrtki i napuhanih
balona!
manipuliranog deviznog tečaja kako bi se priskrbila nepripadajuća korist isposlovana vojskom đavoljih odvjetnika i
eskadrona!
stečajne smrti koji su izvršili uvid u poslovanje i utvrdili kriminalne radnje, podnesene su krivične prijave i poslani zahtjevi za revizije koje su utvrdile da proces kuponske privatizacije nije u potpunosti obavljen u skladu s odredbama, ali suđenja nikako da počnu, više nema zastare, ali nikako da se dođe na red, pravosudni su obrazi tvrđi od
betona!
od kojeg se zidaju neboderi, palače, luksuz za dvijeipoltisuće eura po kvadratu na kojem želimo naseliti elitu koja profinjenim očima zna uživati u našim bedemima dok mi živimo u sobama od
kartona!
gdje sa zemljanih podova skupljamo mrvice koje ispadaju iz njihovih džepova punih gorkih laži i slatkih
bombona!
koje gutamo kao praksitene, normabele, apaurine i kafetine, kojima dižemo šećer, dižemo tlak, dok nas razara stres i izjeda rak, a ne grebemo više od zrna pijeska u očima naših
faraona!
zrna pijeska u očima
faraona!
faraona!
