Jučer smo od jedne naše sugrađanke dobili zapis naziva “Zadarska storija”. Zadarsku storiju prenosimo onako kako smo je dobili od Petalude.
– Mala jutarnja storija, za day after (izbora naravno):
Često u zadnje vrijeme čujem, a i sama ponovim, „gdje mi živimo”. Inspiracije su razne i neiscrpne. Ispričat ću jednu, ništa previše šokantno, svi smo već negdje doživjeli. Ali ipak je day after, treba početi s radom u zajednici.
Odlasci u institucije uvijek su nepredvidivi: odgađamo ih, jer, koliko vremena će mi to oduzeti, valjda neću dugo čekati, čeka me još par obaveza koje već odgađam, jesam li ponijela sve papire, zadnji put mi je istekla osobna, hoće li teta na šalteru biti raspoložena. Nema veze, isplaniran je jutarnji odlazak u Ured državne uprave.
Istodobno se na ulazu susreću gospodin i gospođa, svatko sa 50+ godina, teško je biti precizan danas. Zaštitar na ulazu je ostao zaslijepljen gospodinovim hlačama do koljena dok je gospođa u suknji slobodno ušla u Ured. Gospodin je ostao vani.
To su hlače kaki boje, malo šire, ležerne, sasvim pristojne. Nosio je košulju preko hlača. Gospođa, koja kao da je pratila ritam gospodina u hlačama do koljena, nosila je suknju, isto do koljena. Gospodin je ostao vani.
U sasvim pristojnom tonu i načinu, zaštitar je upozorio gospodina kako ne može ući u zgradu. Čovjek se mirno pobunio upitom „gospođa može ući a ima suknju?”, nastavivši kako je došao iz mjesta pored Zadra po dokumente u grad. Zaštitar se ponovno uljudno obratio „žao mi je ali u takvim hlačama ne možete ući”. Gospodin je ostao vani.
Susret gospodina iz mjesta blizu Zadra i zaštitara Ureda državne uprave bio je sasvim miran, bez sukoba. Miroljubivo, čak simpatično, gotovo dražesno. Zaista. Ali… gdje mi živimo?
Što bi se dogodilo da su gospodin u hlačama do koljena i gospođa u suknji do koljena zamijenili odjeću?
Gospodin bi ostao vani.
