Ljubitelji kantautorskog izričaja prošlog su vikenda mogli uživati u sasvim neobičnom nastupu doajena zadarske glazbene scene Emila Šprljana u klubu Knjigozemska. Ovaj je prostor bio ispunjen neobičnom kombinacijom starije i mlađe publike, kojoj ta razlika nije smetala da sa simpatijama dočeka Šprljana, ali ni da ga nakon skoro 90 minuta svirke vrati na bis i isprati ovacijama.

Emil Šprljan je u mnogočemu specifična glazbena pojava na domaćoj sceni. Iako se godina bavio komercijalnom svirkom, on je permanentno objavljivao autorske uratke od kojih su neki već postali i evergrini, ne zaboravljajući pri tome ostati aktualan i baviti se angažiranim vidom kreativnog rada. Otvorivši večer s tri izvedbe autora antologijske vrijednosti (Marley, Young i Dylan) vrlo je brzo prešao na svoje autorske pjesme pa smo u samom startu mogli čuti nekoliko relativno novijih uradaka među kojima svakako treba izdvojiti pjesme „Ilija Pandur", „Vlada Šljam" te „Ja sam Balkanac", u kojima na svoj jedinstveni način ismijava pojave u društvu koje u svojoj suštini nisu nimalo smiješne. Slijedio je niz pjesama s njegovog (nadamo se samo za sada) jedinog albuma „Lude krave", što nas je samo podsjetilo da bi bilo krajnje vrijeme sakupiti materijale stvarane zadnjih nekoliko godina i konačno ih objaviti na novome nosaču zvuka.

Ipak, ne smijemo nikako zaboraviti da je za odličnu prezentaciju Šprljanovog rada ovaj put uvelike zaslužan i njegov sin Šime, koji je obogatio zvučnu sliku, prateći ga u svojstvu perkusionista i pratećeg vokala, dodavši jednu novu dimenziju klasičnom kantautorskom akustičarskom nastupu. Za sam kraj Šrprljanima su se pridružili i neki njegovi suradnici s kojima je i završeno ovo izuzetno druženje, toliko uspjelo da bi se svakako trebalo ponoviti, s obzirom na to da bi Šprljan sa svojim pjesmama u nekoj normalnom vremenu i okružju odavno bio u samom vrhu kantautorske scene u Hrvata, naravno kada bi takva scena uopće postojala.