Kada je 28. kolovoza 1895. godine „oko dvadesete ure i dvadeset časaka" puštena u rad hidroelektrana „Krka" na Skradinskom buku, Šibenik je ušao u povijest čovječanstva kao prvi grad u svijetu koji je imao cjeloviti izmjenični električni sustav, odnosno prvi grad u svijetu kojeg je pokretala revolucionarna Teslina izmjenična struja, energija koja je čovječanstvo uzdigla na novu tehnološku razinu i postala temelj cjelokupne današnje civilizacije. Manje je poznato da je grad koji je prvi trebaop dobiti tu struju Zadar, ali se on zbog loše procjene tadašnjeg vodstva okrenuo zastarjelim rjeđšenjima, otkriva Diana Ferić u posljednjem broju časopisa "Volim Šibenik".

Za šibenske poduzetnike na čelu s gradonačelnika Antom Šupukom, dolazak struje i to one revolucionarne, izmjenične, bio je znak za početak velike poslovne i poduzetničke avanture, a za građevinskog inženjera Vjekoslava Meichsnera, koji je upravo u Šibeniku među prvima u svijetu primijenio Teslino otkriće obrtnog magnetskog polja i izmjenični višefazni sustav, to je bio kraj dugogodišnje drame, kraj potucanja od vrata do vrata, kraj sučeljavanja s financijskim lobijima, hrvanja s neznanjem, bitaka protiv predrasuda i natezanja s prepredenim korumpiranim političarima.

U Šibeniku tada nije bilo baš nikoga dovoljno tehnički obrazovanog i stručno educiranog za takav epohalni pothvat niti je Šibenik za to bio dovoljno gospodarski snažan. Šibenik je još bio u srednjem vijeku. Prva industrijska revolucija koju je pokrenuo parni stroj, tek ga je bila dotaknula. Ante Šupuk po dolasku na vlast posvetio se izgradnji, kako bi mi to danas rekli, komunalne infrastrukture, putova prema zaleđu, vodovoda, kanalizacije, željezničke pruge te poboljšanju pristupa vodenicama i mlinovima na Skradinskom buku koji su tada bili stup šibenskog gospodarstva.

Što je onda bilo presudno da Šibenik postane poprište tehnološke revolucijei izbije u prvi plan čak na globalnoj razini? Presudni su bili znanje, hrabrost i dalekovidnost šibenskog gradonačelnika Ante Šupuka, pojava Vjekoslava Luigia Meichsnera, ali i neodlučnost, neznanje, oklijevanje, nespremnost i nesposobnost pa čak i prepotentnost Splita i Dubrovnika, a u slučaju tadašnjeg talijanskog Zadra, i čisti šovinizam, dakle uvjerenje u vlastitu nacionalnu nadmoćnost ili superiornost nad drugima!

Meichsner je u listopadu 1892. godine od šibenske općine zatražio dozvolu da na svom zemljištu na Skradinskom buku izgradi kuću u kojoj će koristiti hidrauličnu snagu rijeke Krke za proizvodnju električne energije, ali za Zadar, čijoj je gradskoj upravi već dao svoju ponudu. Zadrani su Meichsnera odbili i prihvatili ponuda tvrtke „Kremenetzky i Mayer" iz Beča, pa je umjesto izmjenične struje proizvedene na Skradinskom buku, 30. prosinca 1894. godine Zadar osvijetlila istosmjerna struja koju je davala gradska termoelektrana na ugljen. Tako je Zadar devet mjeseci prije Šibenika dobio električnu javnu rasvjetu ni ne znajući da je odbacio novu, perspektivnu, a prihvatio zastarjelu tehnologiju koju je razvijeni svijet već napuštao te propustio šansu da, umjesto Šibenika, bude u povijesti čovječanstva zapamćen kao prvi grad u svijetu koji je počeo koristiti izmjeničnu struju proizvedenu iskorištavanjem hidroenergije.

Više o ovoj temi pročitajte u 6. broju časopisa "Volim Šibenik".