Glazbeno-poetska večer na Daskama, zvuči kao doista prikladan programski događaj za završetak  festivala Zadar snova. Opustite se s nama na kraju ljetne sezone i proslavimo zadnji dan festivala uz suvremenu poeziju i retro glazbu. Mi ćemo donijeti piće, vi možete ponijeti neku svoju ploču, pozvala je umjetniča ravnateljica Tina Keserović i ovak objasnila večerašenje događanje na plaži Borik:

  Poezija i proza će biti izvođena uživo i pred publikom, što premda nije novitet spada u crossover teatar, i svakako je suprotna intimističkoj i individualnoj konzumaciji što na primjer poezija u svojoj suštini i tišini jest. Glazba pak za razliku od inače neće biti uživo, ali ni sadržajno niti tehnološki suvremena jer će biti retro-aktivirana izvedbom "DJ-a kakav je nekad bio" a putem nosača zvuka koji su u prošlom stoljeću bili otisnuti magnetskom prešom na plastične (popularno rečeno vinilne) i prigodno okrugle tzv. ploče, dok se prijenos zvuka do publike odvija putem gramofonske igle, dakle vrlo delikatnim dodirom u jednoj mikro-točki, kojim se ipak ostavlja mogućnost da se u živom prijenosu dogode nepredviđeni ili barem neočekivani umjetnički zaokreti, jer i gramofona i DJ-a su dva.
Što se dogodilo, tehnološki noviteti bili su magični i neodoljivi magnet, no još uvijek toliko rijetki da je u jednoj ulici bilo na raspolaganju najviše po jedan televizor, pa je obližnja susjedska zajednica rado dolazila na druženje. A na zadarskim daskama, na popodnevno kupanje jedan tehno-napredni građanin (neki bi rekli snob, ali kasnije vizionar) je donio prijenosni gramofon, na baterije, drugi je pridružio svojih par ploča... Singlica u početku - jedna pjesma sa svake strane ploče i to je to, vrlo ekskluzivan proizvod kad se danas pogleda, dok su long play ploče - ona na koju stane cijeli album, a koja je onda postala glazbena edicija poput literature) došle još malo kasnije. Televiziju je zamijenio internet, a gramofone digitalni algoritam. Daske su još uvijek tamo.
Sve to možda ne bi bilo dovoljno za pretencioznu najavu posljednje večeri festivala, kakav je eterični Zadar snova, da se cijela stvar ne događa na Daskama, ali ne onim kazališnim već onim "pravim" zadarskim daskama, za koje i kad se piše malim slovom svi ovdje znaju koje su i gdje su. Mada, dugo je prošlo otkada to kultno mjesto društvenog zbivanja nije više niti malo ono što je nekad bilo. Puno novih je generacija stasalo bez tog uvida, puno je naroda doselilo dok je prostorno-društvena memorija zadarskog načina bivanja tonula sve dublje u nova i uzbudljiva vremena prosperiteta. Ili?
Daske ispred hotela Donat i plaža pod koncesijom austrijskog lanca Falkensteiner su prostor koji funkcionira bolje nego ikad, ali na njemu nema više građana, a oni koji dođu nisu više civili-građani jer su kupii ulaznicu pa su postali privremeni gosti.

Pisac Goran Novaković rođen je 1962. godine u Beogradu. Godine 1991. došao je u Beč na petomjesečnu stipendiju austrijskog Ministarstva znanosti za pisanje magistarskog na temu Mitologija u književnosti nacionalsocijalizma.
Studije nastavlja u Beču, gdje postaje predavač na pučkom sveučilištu. Usporedo s predavanjima objavio je pjesme u austrijskim antologijama, knjige O sunovratima, Beč za strance i Riječnik uporednih predrasuda, te napisao kazališni komad Država bez teškoća. U jednoj od svojih knjiga opisao je i posebnosti Beča: čista voda i zrak, siguran život, visok standard života, dobar prijevoz, zdravstvena zaštita, multikulturalan, otvoren prema manjinama.
Poezija i glazba, izdvojene i uvezane, na njemačkom i hrvatskom jeziku, dva gramofona i dva DJ-a, jedan zajednički program, ostaje za vidjeti hoće li postati kreativna sinergija ili kulturološki sukob.