OPATIJA – Ostati kod kuće i gledati Doru u pravi mah zvuči kao gruba i neobična kazna koja vas zadesi ako ste učinili nešto izuzetno ružno. Primjerice, ako ste odlučili blokirati prometnice zbog dugovanja, HRT vas kažnjava manifestacijom koja se razvlači tri gladne godine (u ovom slučaju nekoliko nesretnih večeri) i traje kao tantrički snošaj. Bez užitka, naravno. Svi iole upućeni u ovaj kaos koji se iz nekog neobjašnjivog razloga tretira kao jedan od centralnih glazbenih događaja godine, znaju da od Dore ne treba očekivati mnogo. Dobiješ što dobiješ i to uglavnom nije mnogo. No, kao i kod sveg drugog i mi se svake godine iznova iščuđavamo nad činjenicom da je riječ o neopravdano rastegnutom davežu koji samo pokazuje otužno stanje na glazbenoj sceni.
Doduše, ove godine namjera je očito bila stvoriti “vrckasti” show (pridjev koji se koristi kada stari ljudi smatraju da su učinili nešto blisko mlađoj populaciji) pa je voditeljski dio posla prepušten dežurnim HRT-ovim licima zaduženim za vrckaste i tobože “otkvačene” voditeljske zadatke – Idi Prester i Ivi Šulentić. I baš kada ste se opustili u njihovoj “razigranosti”, ulijeće video najava izvođača koja je pomalo podsjećala na eulogiju zbog smrtno ozbiljnog glasa spikerice. Na trenutke se doimalo kao da su izvođači nestali u nesreći, a njihova je sudbina neizvjesna. Naravno, nema prave gnjavaže bez Mirka Fodora i Duška Ćurlića jer ništa ne kaže “waterboarding” kao ova besmrtna kombinacija profesionalnosti, umjerenosti i gerijatrijske duhovitosti. A ako ste samo bacili pogled na “odar veselja” koji su voditelji nazivali žirijem, počeli ste se osjećati kao da je za režiju ovogodišnje Dore bio zadužen George A. Romero. Beživotna lica napaćenih mučenika savršeno su oslikavala ono što se odvijalo pred našim očima i ušima.
Bila je to niska uistinu bezličnih pjesama s rijetkim izletima u “ajde, ovo bi moglo proći”. I ne treba biti otrovan i zlonamjeran. Ovo su pjesme koje mogu proći na radio stanicama i neke od njih vjerojatno će ostvariti veći ili manji uspjeh. No, uzmemo li u obzir činjenicu da se Eurovizija vremenom pretvorila u freak show na kojem zaista nije bitna pjesma već scenski nastup, teško je povjerovati da bilo koja od ovih saharinskih uspavanki ima šansu. Ako pobjednik na pozornicu ne upadne na leđima fluorescentne disko pande koja iz očiju ispaljuje laserske zrake i ujedno pjeva bek vokale, bojim se da su šanse za dobar plasman izuzetno male. Ne treba to biti ni posebno kvalitetna pjesma. Daleko od toga. Može proći i glupavi i zarazni pjesmuljak popraćen koreografijom gay parada, ali takvih pjesama nije bilo. Čak štoviše, veći dio večeri izgledao je kao tugaljiva kompilacija pjesama koju je sastavila prevarena i razočarana žena. Mladi izvođači i izvođačice zvučali su kao sredovječni dosadnjakovići iza kojih je duga i plodna karijera koja ih ostavila bez ideja i inspiracije. Autori pjesama kao da su zaboravili da se traži nešto živo, a ako ne živo, onda barem upečatljivo. Ali nikako mrtvaci.
Drugim riječima, traži se Lady Gaga, a ne Lady Di.
Da stvar bude tužnija, jedan od vizualno najupečatljivijih nastupa večeri bio je onaj hipi skupine “Putokazi” kada smo doznali da je snifanje ljepila moguće uglazbiti. Ovaj vatromet vilinskih nebuloza i pokušaja da se stvori domaća inačica Bjork, u jučerašnjem uprizorenju radnog dana u pogrebnom poduzeću, djelovao je gotovo osvježavajuće. A kada shvatite da su “Putokazi” najbolji dio večeri, vrijeme je da si postavite pitanje “što treba mijenjati”.
No, bacimo pogled na ono zbog čega se grozomorna priredba i održavala.
Što se samih finalista tiče, situacija je klasično “doraška”. Dakle, par dobrih koji neće pobijediti i favoriti koji neće pobijediti tamo gdje treba. Idemo redom. Doris Teur, Feminnem, Giuliano i Carla Belovari raspolažu pjesmama koje zaboravljate čim ih čujete. Ako bilo tko od njih ostvari bilo kakav uspjeh u Oslu, bit će to slučaj bez presedana jer jedino im disko panda može pomoći. Klasični pop drlog kakav se u ovim krajevima sreće na svakom koraku s iznimkom Carle Belovari čija je pjesma jednostavno bezlična.
S druge strane stoje Franko Krajcar i Indivia, Klapa Iskon, Valungari i Swing Mamas. Krajcaru je ovo izlaz iz anonimnosti jer riječ je o zanimljivom etno uratku kojim se izvođač predstavio široj javnosti, što je vjerojatno i osnovni cilj. Valungari pak raspolažu simpatičnom Mano Negra/Gogol Bordello kombinacijom koja bi, ako ništa drugo, mogla privući pažnju jer zaista je riječ o solidnoj pjesmi koja se izdvajala u masi srednjostrujaških žalopojki. Klapa Iskon mogla bi pak biti originalan izbor iako nije riječ o klapskom hitu koji će odzvanjati godinama. Bilo kako bilo, jedno je sigurno – u Oslu na drugu klapu nećete naići. Za kraj tu su Swing Mamas i čiča Stefan na klaviru. Gospodin od 84 godine simpatičan je kontrast mlađim djevojkama, a i radi se o pjesmi koja je nastala u neko drugo vrijeme (preciznije, prije 46 godina) što joj daje određeni šarm. Nažalost, pretprošle smo godine pokušali sa sličnom pričom i završili na 21. mjestu pa igrati na istu kartu možda i nije najpametnije.
Ako je “Marija Magdalena” naš najveći uspjeh, treba se zapitati čemu sve to?
Jedino što na kraju preostaje jest nadati se što boljem plasmanu koji će prekinuti nesretni niz loših pozicija na ljestvici koji nas prati još od vremena Doris Dragović i njene “Marije Magdalene” (četvrto mjesto). No, ako je “Marija Magdalena” naš najveći uspjeh, treba se zapitati čemu sve to?
