U povodu Nacionalnog dana osoba s cerebralnom paralizom, koji se svake godine obilježava 5. svibnja, priopćenje medijima uputio je Filip Jadrijev, Voditelj sekcije CIDP pri Udruzi tjelesnih invalida Zadarske županije.

- S obzirom da zbog situacije s COVID-19 nismo u mogućnosti obilježiti ovaj dan prigodnim okupljanjem kao što je to bilo dosadašnjih godina ovim putem bismo htjeli barem spomenom obilježiti ovaj dan.

Cerebralna paraliza (CP) je grupa neprogresivnih poremećaja pokreta i položaja uzrokovana prirođenom anomalijom ili oštećenjem nezrelog mozga. Takvo stanje može biti izazvano razvojnim poremećajima ili ozljedama mozga tijekom trudnoće, porođaja ili neposredno nakon porođaja. Pojavljuje se otprilike kod jednog djeteta na 400 novorođenčadi. Posljednjih godina neki oblici cerebralne paralize postali su mnogo češći. Pretpostavlja se da je uzrok tome vjerojatno povećano preživljavanje prerano rođene djece s niskom porođajnom težinom. Taj je poremećaj ujedno najčešći uzrok nesposobnosti kod djece.

Neki od simptoma i znakova cerebralne paralize su: slaba napetost ili mlohavost mišića, nesposobnost sjedenja bez potpore u dobi od osam mjeseci, upotreba samo jedne strane tijela, teškoće hranjenja, jaka razdražljivost, odsutnost osmijeha, a konačnu dijagnozu cerebralne paralize postavlja neuropedijatar ili fizijatar.

Svako dijete različito je zahvaćeno cerebralnom paralizom, pa se teškoće kretanja mogu razlikovati od jedva primjetnih do očiglednih. Neka djeca imaju laganu slabost ili mlitavost, a druga teškoće puzanja, hodanja, govora, hranjenja ili korištenja rukama. Neka, pak, nisu sposobna ni samostalno sjediti bez tuđe potpore. Najteže zahvaćena djeca su teško hendikepirana, i potrebni su im njega i briga do kraja života. Sukladno tome svako dijete s cerebralnom paralizom treba individualan program tretmana. Fizikalni terapeut, radni terapeut i govorni terapeut nastojat će poboljšati djetetov posturalni tonus, pokrete i govor.

Učinkovitost fizikalnog tretmana ovisi o težini oštećenja mozga i postojanju drugih oštećenja kao što su malformacije i defekti osjetila, epilepsija i sl. te o vremenu kada je tretman započet, koliko je ciljan i kakvim se intenzitetom provodi.
Problemi osoba sa cerebralnom paralizom, njihovih obitelji i osoba koje o njima skrbe još uvijek nisu dovoljno poznati ni prepoznati, dok je zadatak cijeloga društva osigurati uvjete za izjednačavanje mogućnosti i unapređenje kvalitete života za ovu posebice vulnerabilnu populaciju. Također je bitno istaknuti važnost cijepljenja djece protiv virusa dječje paralize jer su posljedice daleko teže ako ih se ne cijepi, piše Jadrijev.