U današnjoj emisiji „Stvoreni za Nebo" slušali smo profesora Tomislava Ivančića o poremećajima.

Čovjeku je bitno imati ideal, cilj prema kojemu idemo, put gdje se razvijamo pravilno. Tko nema ideala, ima užasne poremećaje, poput PTSP-a, koji ne pronalazimo samo kod naših branitelja, nego u svima nama. Samim začetkom, Bog je stvorio duhovnu besmrtnu dušu te je dijete postalo čovjekom. S druge strane, roditelji su mu dali psihu i tijelo. Dijete u trenutku začeća susretne svoju psihu i tijelo. U susretu sa svojom psihom i tijelom susreće se s grijehom i opasnostimasmrti svijeta, i dolazi do stresnog sindroma: straha, muke i tjeskobe, pitanja „kome me Bog zapravo daje". Duhovna duša je svijest te tako dijete zna za Boga u začetku. Nema čovjeka koji ne zna za Boga, oni koji ga niječu zapravo Gažele opipati, fizički dotaknuti, no to je svojstveno samo duhovnoj dimenziji. Bog je prvi „ti", zove nas po imenu, šalje u svijet. Prvo biće koje čovjek spoznaje je Bog i prvi poziv i ideal koji dobije je od Boga. U to začeće se umiješaju roditelji te tu nastaje stres. Djetetu nasve strane nastaje muka i poremećaj, ne može ići u smjeru ideala. Ako se tome djetetu roditelji raduju prije nego li je uopće rođeno, nježno mu govore, kad se rodi maze ga i govore da je njihovo najdraže i najljepše biće, djetetu se opet okupljaju pozitivne energije, nastaje red i mir. Ona djeca koja nemaju roditeljsku skrb, traže ju na različitim mjestima i često se zatvaraju sami u sebe. Također škola zna biti stresna. U tim situacijama djeca dođu u napast oduzeti si život jer dijete ne može više skupiti svoje pozitivne sile.

Kada svaka sila i radnja počne biti samo za sebe, egocentrična, iz čovjeka izlazi dobra sila. Nastaju različiti nagoni, poput ljenčarenja, seksualnog nagona, prejedanja i opijanja. Svaki od tih nagona muči osobu na svoj način. Kada se poremeti jedna stvar, možemo nekako reagirati, ali kada se uzastopno ponavljaju poremećaji, čovjek počne patiti, ne pitati za pomoć i upadati udepresiju. Bitno je znati da niti jedno zlo ne dolazi samo. Kada se jedna stvar poremeti, slijedit će i druge. Pa nas krenu suditi oni koji ne razumiju. Ostajemo sami. Treba se sjetiti da smo usmjereni jedni na druge. Trebamo si međusobno pomagati i ne dopustiti osuđivanje. Trebamo raditi na vrlinama, a ne dopustiti da nagoni vladaju nama.
Nas kraju profesor Ivančić postavlja pitanje i poziva na razmišljanje: Kako sakupiti samoga sebe, svoje središte i naći svoj cilj? Jer cilj određuje središte našega života.

Mir i dobro!