Osam mjeseci zagrebački poduzetnik Filip Višić provodi jedinstveni projekt „Moja kuća" online dokumentiranjem pokušaja svoje obitelji da dođu do vlastitog krova nad glavom, što je san mnogih mladih (ali i nešto starijih) u Hrvatskoj.

Inicijator i autor bloga Moja kuća, gdje svi zainteresirani mogu pratiti njegove korake, aktivnosti i iskustva gradnje od temelja do krova (ali i vjeruje skorog useljenja) u vlastiti dom, trenutačno je prošao sve faze izgradnje kuće od pripreme terena za gradnju do stavljanja krova te unutarnjeg opremanja, uz stalno nazočnu problematiku - manjka kvalitetne radne snage (ili uopće radne snage) u građevini, te uočavanjem problema s inozemnom radnom snagom koja „popunjava" rupe.

U cijeli je projekt Filip Višić (38) ušao sa svojom suprugom Larom (36) uz dvoje djece - trogodišnju Miu i uskoro godinu dana starog Dinu, nakon odluke da ostanu u Hrvatskoj (a ne odu u Irsku za što su imali mogućnost), te je dokumentiranje svoje obiteljske kuće na blogu stavio pred sebe, ali i hrvatsku javnost kao inovativni izazov. Gradnja je počela kao svojevrsna avantura vlastitih sposobnosti u „zidariji", ali i ispitivanja potencijala na domaćem građevinskom tržištu da bi mlada hrvatska obitelj mogla sagraditi vlastiti krov nad glavom.

- U ovom trenutku kuća, čija je gradnja započela u rujnu 2019. završena je u cijelosti što se tiče zidanja. Stavljena je „pod krov" ako ćemo se poslužiti tom frazom, no naša kuća ima ravni krov, ali sva „zidarija" je završena. Obavili smo i to sasvim sami, tj. ja u želji da naučim i nešto od građevinskih poslova, ali i da uštedim novce, kroz zidanje unutarnjih zidova i pregrada u kući. Sve ostalo prepušteno je profesionalcima na hrvatskom tržištu - pojašnjava poduzetnik Filip Višić, koji je upravo zbog riječi profesionalac dosta zabrinut, jer i njegovu kuću grade (zbog manjka radne snage) i oni koji to više ili manje - nisu. Na svakom koraku izgradnje svoje kuće, ovaj poduzetnik je uočio nedostatak kvalitetne radne snage, a mladi priučeni majstori nemaju dovoljno iskustva parirati građevinskim izazovima. „Rupe" se popunjavaju radnicima iz drugih država, ali velike kulturološke, jezične barijere, kao i radne navike ostavljaju traga na kvaliteti radova.

- Mnogi su navikli da im na građevinama rade stranci iz susjednih zemalja - Srbije, BiH, Albanije ili s Kosova. No od nedavno sve ih je više iz nešto „egzotičnijih destinacija" - poput Ukrajine, te u novije vrijeme Filipina, Kine, a spominje se i Iran. Ono što sam prvo uočio na gradnji moje kuće jesu brojne jezične i kulturološke barijere koje ti radnici imaju spram međusobno, ali i spram radnih zadataka - često ignoriraju svoje „šefove", rade po svome, komuniciraju i komentiraju radne zadatke na „svojim" jezicima, te je teško uhvatiti radni ritam, organizaciju i prije svega kvalitetu radova na taj način. Osim toga jedna nacionalna skupina radnika često ignorira ili sabotira druge, bilo zbog nacionalne netrpeljivosti ili jednostavno nacionalnih razlika. Ponekad mi se čini da naša građevinska avantura izgleda više kao UN-ova godišnja skupština zbog brojnih nacija majstora koji u tom projektu sudjeluju, jezika koji se čuju na gradilištu, ali i radnih navika koje pokazuju - komentirao je vlasnik bloga „Moja kuća" stanje s kadrovima u „građevini" kroz prizmu vlastitog iskustva.