U današnjoj emisiji „Stvoreni za Nebo" naš gost, fra Anselmo Stulić, objasnio nam je jednu od najljepših prispodoba.

Današnje Evanđelje je nešto najljepše što je sveti Luka, „Evanđelist Božjeg milosrđa", mogao napisati o samoj Božjoj, očinskoj, ljubavi. Među mnoštvom predivnih prispodoba koje nam donosi Lukino Evanđelje zasigurno je najljepša o „Milosrdnom ocu"/"Izgubljenom sinu". Ta prispodoba je odgovor Isusov farizejima na pitanje „zašto se druži sa grešnicima i zašto ih brani". Isus bira grešnike kao svoje poslanje te je rasipan u ljubavi prema njima. Prispodoba o izgubljenom sinu zapravo odgovara na naše prigovaranje u Crkvi oko dolaska određenih pojedinaca, „grešnika" koji dugo nisu bili u Crkvi. No, na koga je Isus mislio zapravo u ovoj prispodobi? Mislio je na nas koji danas slušamo. U središtu priče nije izgubljeni sin, nego u ljubavi rasipni otac. Avanture i raskošan život izgubljenog sina dovele su do najveće bijede, čuvara svinja, što ga dovodi u razmišljanje: „Kako ću doći ocu pred oči?"

Dva brata predstavljaju dvije kategorije ljudi s kojima se Isus susretao svakodnevno. S jedne strane, oni kojima ruke bijahu manje čiste, a savjest nečista, koji imaju nešto zajedničko sa rasipnim sinom, koji su mnogo toga rasuli u svome životu, pogotovo duhovnog. S druge strane, pismoznance, koji su sličniji bratu koji je ostao kod kuće, koji ne prihvaća brata koji se vratio i ponaša se sebično, hvali se pred ocem o svojim zaslugama, nije zadovoljan s očevom odlukom opraštanja razvratnom mu bratu. Ovaj primjer nam otkriva da se može biti u očevoj kući, ali daleko od njega. Nevolja nastaje kada počnemo vagati ono što dajemo i primamo. Uvijek mislimo da više dajemo nego što primamo. Ako smo doista Božji, onda nam ništa ne nedostaje jer je Bog bogat i rasipan te sve što daje, daje iz ljubavi, bez mjere i računica. Mladi sin sposoban je za obraćenje, ulazi u samog sebe, kaje se i vraća očevoj kući, baca na koljena i nalazi oproštenje. Nikoga sin ne krivi za svoje stanje te samo traži oproštenje, na što otac ništa sina ne pita i ne optužuje ga za njegov čin.

U centru ove prispodobe je očinska figura samoga Boga. Sami roditelji vole svoju djecu i kad pogriješe, jer su njihova. Zato ovaj dirljivi susret predstavlja slavlje opraštanja. Milost sreće Božje silazi i do najveće ljudske bijede. Mi možemo prestati biti Božja djeca, ali Bog ne može restati biti naš Otac. Isus nam time ukazuje na središnju točku oko koje se vrti svijet: ljubav Nebeskog Oca za svoja stvorenja. Zato je pravi protagonista ove prispodobe Milosrdni Otac.

Isus nam poručuje: rane treba liječiti, a grijeh milosrdno opraštati. Najuzvišeniji lijek za našu dušu su milosrđe i praštanje. Ako kanale Božjeg milosrđa postrožimo, onda vjeru pretvaramo u ropstvo, a Bog nas želi učiniti slobodnima. I najtvrdokornijem grešniku treba dati nadu da ga Bog nikada nije prestao ljubiti. Otac ne želi sinove koji su uvijek kod kuće, a iznutra neslobodni i povrijeđeni, koji Evanđelje ne doživljaju kao dar, nego kao teret. Isus kaže kako je mlađi sin našao put kući, no, je li i stariji sin pronašao put natrag nije nam poznato. Stariji sin predstavlja osobe koje su stroge prema drugima i prema sebi, a u Evanđelju je važno biti strog prema sebi, a uvijek milosrdan i pun ljubavi prema drugima.

Želim vam ugodnu nedjelju! Mir i dobro!