Zadranin Ž. P. tužio je Republiku Hrvatsku zbog loših uvjeta u kojima je služio kaznu zatvora u Zagrebu i Šibeniku, te tražio da mu isplati odštetu od 45.000 kuna. Kroz izdržavanje kazne, koje je započelo 2011. godine, bio je, tvrdio je u optužnici, izložen nečovječnom postupanju, te mu je povrijeđeno ljudsko dostojanstvo, zbog prenapučenosti zatvora i neosiguravanja humanih uvjeta za boravak

Smještajni uvjeti zatvora u Zagrebu i Šibeniku ne odgovaraju standardima koji su ustanovljeni Europskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda i drugim propisima. Bio je smješten u sobama u kojima ne postoji ni približno 4 m2 prostora po jednom zatvoreniku, a prilikom konzumiranja obroka zbog nedostatka prostora u ćeliji je bio samo jedan stol s četiri stolice, pa nisu svi mogli sjediti. Često je morao jesti stojeći, na krevetu ili je morao čekati da drugi pojedu, pa bi mu se hrana ohladila i postala nejestiva. Morao se žuriti s jelom jer bi stražari došli pokupiti tanjure nakon nekoliko minuta.

U Šibeniku je jedno vrijeme je bio smješten u sobi s 12 zatvorenika. Ćelija je imala samo jedan sanitarni čvor koji nije bio odijeljen od prostorije gdje se spava i jede, stol za kojim se jede se nalazio samo na dva metra od WC-a u potpuno nehigijenskim uvjetima. Svako jutro morao je čekati 20-40 minuta da bi prišao WC-u i umivaoniku, a često je morao urinirati u bocu jer je WC bio zauzet. Osobe koje su bile u ćeliji mogle su vidjeti osobu koja sjedi na WC školjki dok je ovaj vršio nuždu, tako da nije bilo ni elementarne privatnosti.

Pri smještaju zatvorenika uopće se nije vodilo računa o tome koji se zatvorenici smještaju s kojima, tako da su u istoj ćeliji bili smješteni zatvorenici koji su osuđeni na kazne dugotrajnog zatvora skupa sa zatvorenicima koji su bili osuđeni na samo nekoliko godina zatvora. U istoj ćeliji su bili smješteni zdravi zatvorenici s onim bolesnima pa čak i s onima koji su bolovali od zaraznih bolesti. Higijenski uvjeti u ćeliji su bili loši, u njoj je bilo miševa, žohara i raznih drugih insekata i nametnika. Zatvorenici su se mogli tuširati samo jednom tjedno i to 5 minuta, a što je znalo biti odgađano s obrazloženjem da nema vode ili da na odjelu imaju puno posla pa da nema tuširanja.

U svom odgovoru zastupnik države je tvrdio kako su sobe u kojima su zatvorenici smješteni suhe i čiste, opremljene dnevnim i umjetnim svjetlom koje omogućuje čitanje i rad bez smetnje za vid. Tužitelju su bili osigurani čista odjeća i rublje, posteljno rublje i održavanje osobne higijene i čistoća prostora za što je osiguran toaletni pribor i sredstva za čišćenje u dovoljnim količinama. Prostor WC-a odvojen je betonskim zidovima koji onemogućavaju da se zatvorenik može vidjeti kako obavlja nuždu, slijedom čega ni tužitelj nije bio promatran niti ometan u takvim radnjama. Boravak na svježem zraku bio je osiguran najmanje dva sata dnevno, te su mu bile dostupne sportske aktivnosti na igralištu (košarka, nogomet, stolni tenis), pristup knjižnici, te ga se učestalo poticalo na strukturirano provođenje slobodnog vremena.

Zatvorenicima je omogućeno korištenje knjižnice, čitanje dnevnog i tjednog tiska, praćenje kulturno-umjetničkih priredbi, te im je omogućeno zadovoljavanje vjerskih potreba i dušobrižništvo dva puta mjesečno. Shodno navedenom, navodi tužitelja nisu točni i rezultat su njegovog subjektivnog doživljaja i nerealne percepcije situacije diktirane činjenicom nužnog ograničenja slobode u uvjetima služenja zatvorske kazne, utvrdila je obrana.

Sud je procijenio da tužitelj tijekom postupka nije priložio adekvatne dokaze za navedene tvrdnje, niti je dolazio na rasprave na kojima ih je trebao obrazložiti. "Iz izvedenih dokaza, po ocjeni ovog suda, proizlazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 1100. ZOO za dosudu pravične novčane naknade, uslijed čega je tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan", presudila je sutkinja Ivana Čačić Brčić.