U današnjoj emisiji „Stvoreni za Nebo" ugostili smo fra Andriju Bilokapića koji nam je pojasnio vrsnost žene.

Pitanje žene je vrlo aktualno pitanje. Već na prvim stranicama Biblije stoji da je Bog stvorio muško i žensko u riječima „načinimo čovjeka na svoju sliku". Kroz taj plural mi zaključujemo kako je Bog u sebi zajednica. Sljedeći redak „stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori ih", čovjek jest muško i žensko. Najsavršeniji način postojanja jest „mi", postojanje u ljubavi gdje se vidi otisak Božjega bića. Bitno je napomenuti kako Bog stvara od manje savršenog prema savršenijem, stvarajući ženu posljednju.

Koja je savršenost žene? Žena nosi u sebi ono najdublje što trebamo i pamtimo, ostvaruje se u sebedarju na intimniji i dublji način. Najvjerniji primjer nam je kada žena začne dijete, hrani ga svojom krvi, grije ga svojom toplinom, cijelo tijelo se prilagođava potrebi djeteta, postaje ponosna na svoj izgled, svoje blagoslovljeno stanje. Po prekidu pupčane vrpce odmah prorade grudi, opet se dijete hrani i doji, privija ga uz svoje grudi da sluša već poznati ritam srca. No hrani ga i s ljubavlju, s osmijehom, radošću i govorom jer, da bi se ljudski mozak razvio nužna je riječ. Nadalje, rijetko će netko reći „oče moj" kad mu je teško, a svatko će reći, čak i onaj koji ne poznaju svoju majku, „majko moja", budući da žena prenosi ono najvrijednije i najbitnije. Ženu trebamo promatrati kao otajstveno biće darovano od Boga, put Boga k nama i obrnuto.

Zapanjujući je Isusov odnos prema ženama u Novom zavjetu. Najprije, čudo utjelovljenja se zbilo po ženi gdje je sam Bog našao dom u majčinoj utrobi. Duha Svetoga najprije podjeljuju žene pojavljujući se u susretu Marije i Elizabete, gdje stoji zapisano: „...napuni se Elizabeta Duha Svetoga..." te Ivan zaigra u majčinoj utrobi. Žena na jedan nov način posreduje tu božansku ljubav Duha Svetoga, On se utjelovljuje i ženinom tjelesnošću te ga ona i prenosi činom poput rađanja. U susretu, nadalje, Isusa i Samarijanke na zdencu, Isus otkriva svoju žeđ govoreći ženi „daj mi piti". Samarijanka predstavlja jednu odbačenu i prezrenu ženu koja je mijenjala muževe u želji za srećom, na kraju odbacujući samu sebe. Samarijanka spoznaje da je ljubljena u svome grijehu.

U ovoj slici je objavljena Božja žeđ za čovjekom, da se spozna ljubljenim, da se otvori i prihvati te utaži tu Božju žeđ. Žena ga prepoznaje na što se Isus otkriva i sama žena u susretu otkriva samu sebe. Pobliže govoreći, kako pred ogledalom vidimo svoj tjelesni izgled, tako pred licem drugoga otkrivamo svoju ljubljenost. Bog se tu objavljuje kao ljubav, stoga žena ostavlja krčag s kojim je došla zahvatiti vode jer se napojila spoznajom ljubljenosti postajući vjernicom i vjerovjesnicom.

Hrana je Isusova da čovjek spozna sebe i grešnim i ljubljenim u toj grešnosti te da se spozna u Božjem naumu i da se otkrije u volji Božjoj, a to je moguće u susretu s Isusom Kristom. Također, tu ljubljenost mi trebamo nastaviti na ljude oko sebe, da vidimo u drugima ono što Bog vidi u nama. Dalje imamo ophođenje Isusa prema Mariji i Marti. Budući je Lazar, Isusov prijatelj, umro, On dolazi kod njegovih dviju sestara, Marije i Marte, gdje ga kore zbog smrti njihova brata, na što ih on tješi riječima „Ja sam uskrsnuće i život, tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će!". Ta rečenica je izrečena prvo pred žena te one usvajaju i vjeruju njegovoj riječi. Također bitan susret je onaj s Magdalenom gdje Isus vidi u bludnici jednu časnu ženu. Ona mu postaje vjerovjesnica i sljedbenica. Treći dan išla je pomazati Isusovo mrtvo tijelo i prva ga susreće Uskrsloga. Ona je od Isusa pozvana da bude „Apostola" apostolima.

Još jedna je slika uhvaćene žene u preljubu, gdje je židovski zakon nalagao da ju se kamenuje. Isus spašava situaciju govoreći židovima: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen!". Niti jedan kamen nije bio bačen, i žena je otišla u miru. Tu se objavljuje vrhunsko „milosrđe", što po židovskom „rahamim" zapravo znači „majčina utroba". Tako kada molimo „smiluj mi se Gospodine po svome milosrđu" mi, po doslovnom prijevodu, molimo „smiluj mi se Bože po svojoj majčinskoj utrobi". Kako žena hrani, grije i štiti svoje dijete, kako postupa prema djetetu, tako Bog u slici žene izriče zapravo otajstvo sebe.

Pax et bonum!