ZADAR- Kada je zadarska povjesničarka umjetnosti dr. Antonija Mlikota krajem prošle godine u znanstvenom časopisu Ars Adriatica objavila rad koji se bavi djelovanjem arhitekta Ivana Vitića, projektanta zgrade „Socijalnog", nije bilo ni primisli da bi se ta zgrada prodavala i prenamijenila.

U istraživanju poslijeratne obnove Zadra, zagrebački arhitekt Ivan Vitić imao je važnu ulogu, koja je kako navodi dr. Mlikota, do sada ostala u literaturi tek fragmentarno naznačena. Rad je objavljen povodom 100. godišnjice rođenja Ivana Vitića, a mi ga prenosimo vezano za priču o zgradi "Socijalnog" koja je namjenski projektirana, ali u izvedbi nije u ostvaren Vitićev plan.

Autorica ističe kako je „Regulacija bloka iza zgrade socijalnog osiguranja definitivno je djelo Ivana Vitića, te je kasnije djelomično uvrštena u Milićev plan uz odstupanja u rješavanju pojedenih dijelova, pa je tako Vitićev projekt tek djelomično ostvaren".

Prenosimo dijelove rada dr. Antonije Mlikota koji se odnosi na aktualnu zgradu „Socijalnog":

Od projekata javne i društvene namjene izgrađena je jedino zgrada socijalnog osiguranja, a od izgradnje kongresne dvorane, ambulante, dječjeg vrtića i prostora za terapije s bazenom odustalo se 1963. godine, a na mjestu tih građevina izgrađen je krajem sedamdesetih veliki četverokatni stambeni blok i jedan jednokatni aneks dodan na zgradu socijalnog osiguranja.28 U dvorištu je umjesto dječjeg igrališta izgrađena trafostanica.

Savjet za komunalne poslove Narodnog gradskog odbora Zadar prihvatio je idejno rješenje i odobrio lokaciju za gradnju nove zgrade socijalnog osiguranja u lipnju 1955. godine prema idejnom rješenju Ivana Vitića, te su radovi započeli u studenom iste godine. 

Uz zgradu socijalnog osiguranja, planirana je izgradnja dvorane za konferencije Zavoda za socijalno osiguranje, „rejonske" ambulante, popratnih uslužnih sadržaja, javne kupaonice s bazenom, trokatne stambene zgrade ZB I, peterokatne stambene zgrade ZB II i dvokatnog stambenog bloka ZB III koji je dijelom trebao biti novogradnja, a dijelom je to trebala biti adaptacija postojećih zgrada. Ostatak bloka činile bi uglavnom prizemne, jednokatne i dvokatne zgrade koje bi s postojećom zgradom socijalnog osiguranja i peterokatnicom u Cetinskoj (danas Jurja Divnića) definirale blok između Riječke i Cetinjske ulice (danas ulice Nikole Matafara i Jurja Divnića). Blok bi prema zgradi ZB III zatvarao ogradni zid iza kojeg je Vitić projektirao veliko dječje igralište.

Zgrada socijalnog osiguranja u Zadru prva je u nizu građevina s trijemom u prizemlju, izgrađenih kroz poslijeratnu obnovu povijesne jezgre, ali ovdje nije riječ o prohodnom trijemu. Treba naglasiti kako začetnu ideju takvog pristupa obnovi povijesne jezgre Zadra imamo u slobodnim ugaonima nosačima kuće Bagat arhitekta Alfreda Albinija. Na Vitićevoj zgradi socijalnog osiguranja, stupovi su od staklene stjenke prizemlja udaljeni tek petnaestak centimetara i uvučeni su ispod linije pročelja. Prema sjećanju suvremenika, bili su obojeni u tamnu boju i stvarali su okvire za veliku zidnu sliku (koje danas nema) u unutrašnjosti. Prizemlje zgrade prema ulici bilo je posve transparentno, odnosno bilo je u cijelosti ostakljeno. Zgrada u svojem gornjem dijelu, u zonama katova, nadvisuje uličnu liniju. Pročelje na prvom i drugom katu raščlanjeno je nizom prozora odijeljenih izrazito naglašenim vertikalama kroz oba kata. Danas je glavno ulično pročelje obojeno u svijetle tonove, dok je stražnje pročelje zadržalo izvorne tamnosive plohe razdijeljene sa svijetlo obojenim vertikalnim istacima.

U unutrašnjosti prizemlje je povezano s katovima širokim stubištem. Zgrada je zrcalila u svom eksterijeru kao i interijeru, koji je prema sačuvanim fotografijama, bio opremljen suvremenim dizajnerskim imobilijarom, visoku oblikovnu estetiku na postavkama modernizma koja je danas izgubljena u brojnim pregradnjama i lošem održavanju zgrade kroz vrijeme, kao i u tretmanu pročelja posve različitim bojama od onih koje je Ivan Vitić zamislio kao najbolje determinante njezinih arhitektonskih ikonstruktivnih momenata. Općenito gledano, u Zadru se ustalila praksa da se poslijeratne zgrade u povijesnoj jezgri koje su najčešće bile bojene čistim bojama (crvenom,zelenom, plavom, žutom) prilikom obnavljanja pročelja farbaju u neutralne bež tonove čime se gubi jako važna komponenta arhitekture i narušava cjelovitost arhitektonskog djela, navodi se u radu zadarska povjesničarke umjetnosti o povijesti zgrade „socijalnog" o kojoj oni koji sad odlučuju o njezinoj sudbini, sigurno ništa ne znaju. Ona je za njih opterećenje i prilika da je prodaju i time uskrate građanima „pravo na Grad".