Dječji nestašluk loše je završio u jednoj školi u zadarskoj okolici, kada je jedan od učenika za vrijeme malog odmora drugom podigao nogu, zbog čega je on pao i izgubio dva prednja zuba. Zbog tog slučaja osnovna škola morat će dječaku, presudio je Općinski sud u Zadru, isplatiti iznos od 12.300 kuna sa zateznim kamatama, koje teku od 2012. godine, kada se slučaj dogodio..
Incident se dogodio za vrijeme malog odmora, a okolnosti događaja različito su iznijeli ozlijeđeni dječak i njegova obitelj s jedne strane, te škola s druge. Dječak je na sudu tvrdio da ga je drugi dječak uhvatio s leđa između nogu, podigao ga u zrak i bacio na pod, uslijed čega je zadobio razderotinu sluznice i gornje usne, te frakturu krune zuba, zbog čega je morao ići na šivanje usnice te stavljanje navlaka na dva zuba. Dugo nije mogao normalno jesti, a kad odraste, odnosno kad prestane razvoj muskulature lica, morat će ići na nadogradnju oba zuba. S obzirom da se štetni događaj dogodio za vrijeme trajanja redovite školske nastave, podnio je tužbu protiv škole te tražio iznos od 41.000 kn.
Zastupnik škole tvrdio je kako ona nije odgovorna za nastalu štetu, jer ga drugi učenik nije digao i bacio u zrak, već se on spotaknuo o njega, uslijed čega je pao i udario licem u pod. Potvrdio je kako je drugi učenik, tada polaznik osmog razreda, bio problematičnog ponašanja zbog čega su roditelji višekratno pozivani u školu, a zbog ovog događaja izrečena mu je pedagoška mjera ukora. Nije se radilo o nasilju već o nestašluku djece, niti je dežurna učiteljica mogla pretpostaviti da će učenik pokušati poškakljati drugoga, ili ako se uzme tužiteljeva verzija dignuti tužiteljevu nogu i da će on pasti. I sam tužitelj priznao je, kaže, da se nije radilo o sukobu nego o šali, te je tek nakon nagovaranja oca naveo da ga je uhvatio za noge nakon čega je pao.
Sud na kraju vjeru ipak nije poklonio školi nego, odbacivši sve verzije sa škakljanjem, podmetanjem noge ili saplitanjem, jer u svim tim verzijama nema doticaja noge i ruke za koje sam učenik priznaje da je učinio, samo u blažoj verziji – škakljanju, očito danoj kako bi izbjegao sankciju. Da se doista radilo o hvatanju za nogu jasno proizlazi i iz zapisnika sa sjednice Razrednog vijeća, a svjedočenje voditelja škole drži neuvjerljivim, jer je mijenjao iskaz o krvi na podu, a i za svjedoka je naveo bivšu djelatnicu koja je preminula, pokušavajući tako skinuti odgovornost sa sebe.
Tuženik nije dokazao da je kritične prigode bio netko od dežurnih učitelja u hodniku, niti da je organizirao nadzor koji je bio dužan provoditi. Što se tiče tvrdnje da škola nije odgovorna za događaje za vrijeme malog odmora, Sud je citirao odluke viših sudova prema kojima je škola odgovorna za događaje do kojih dođe za vrijeme boravka učenika u krugu škole prije početka nastave i tijekom boravka u školskom hodniku neposredno nakon završetka nastave.
Zanimljivo je da su kao dokaz opsega tegoba roditelji priložili naslovnicu tadašnjeg dnevnog lista „VOX”, no takav pokušaj je potpuno promašen, budući da je jasno da su objavu članka inicirali upravo tužiteljevi roditelji, pa ako su iste tužitelju bile traumatične, tu traumu su mu uzrokovali baš oni.