U današnjoj emisiji „Stvoreni za Nebo” slušamo snimku pokojnoj doktora Tomislava Ivančića, poznatog hrvatskog katoličkog svećenika, teologa i filozofa, kanonika, sveučilišnog profesora te utemeljitelja hagioterapije.
Nada je bit čovjekova života. Nju trebamo povezati sa riječi „čekanje”. Svi se mi nadamo da ćemo dobiti što očekujemo. Bitno je napomenuti kako čekanje nije stajanje, nego hodanje naprijed. Postoji fizičko hodanje, kao i duhovni put, gdje možemo sjediti u nekoj tišini i miru ali u svojoj nutrini itekako hodati i napredovati. Ali, kada iziđemo iz svoje „ćelije”, mora biti vidljivo kako smo napredovali, postali „nov čovjek”. Postoji također intelektualno napredovanje, gdje razmišljajući stvaramo nove mogućnosti shvaćanja, pregleda svijeta i života gdje dobivamo mnoge mudrosti. Moral, nadalje, se tako ne izgrađuje dok hodamo fizički, pa niti psihički, nego duhovno, da neprestano hodamo od jedne vrline i kreposti prema drugoj, od jedne riječi Evanđelja prema drugoj, da postajemo novi ljudi, sličniji Isusu.
Postoje različite vrste hodanja, kao i različite vrste očekivanja. Ono što očekujemo za time ćemo i ići da bismo to ostvarili. Čekanje je zato čovjekova sudbina – tko zna čekati uvijek će dočekati. Čovjek može uvijek ostvariti svoje čekanje, nadati se jer nada nikada ne umire budući da je Isus vječan. Naš život je sazdan od čekanja, u svakodnevnom životu. Čekanje je srce nade. Nada treba pogon, a to je očekivanje – sad će se nešto dobro dogoditi. Ali, dogodi nam se da razmišljamo i prepadnemo se samog života, a pogotovo smrti, na što nas hvata jeza jer zaboravljamo da je to novi početak, gledanje u Boga. Ona je prijateljica života, zato trebamo dobiti snagu ovdje u životu kako bismo mogli prijeći prag smrti.
Znati čekati je ono što nama treba. Previše negativno govorimo jedni o drugima, samo se kritiziramo. Ne možemo živjeti sretno ako smo posvađani sa svojim susjedima i bližnjima. No ako surađujemo s njima, popijemo kavu ili čaj, pomognemo si međusobno, dan nam postaje ispunjen i velik. I kada nam drugi govore „Što čekaš, ne može biti bolje!”, trebamo čekati jer samo na bolje će ići. Zapamtimo, zlo i tama su tu samo kako bismo mi palili svjetla. Naša zadaća je da budemo vječni ljudi nade.
Pomolimo se zajedno sa don Tomislavom: Neka se u dubinu tvog bića slegnu Božje riječi – Dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim i Ne boj se, jer ja sam te otkupio, imenom sam te zazvao, ti si moj. Ne dopusti da te riječi prođu mimo tebe, jer ti u njima dolazi Bog. Ponavljaj ih i produbljuj dokle god ne doživiš da ti je duša ušla u mir, da kliče od radosti. Amen!
Pax et bonum!