U današnjoj emisiji „Stvoreni za nebo” na Radiju 057 čulo se nešto novo o svetom Kuzmu i Damjanu, svetom Vinku Paulskom i svetom Jeronimu.
Po sv. Vinku Paulskom nazvana je jedna ulica u zadru te prenoćište za beskućnike.
Sveti Kuzma i Damjan su rođeni oko 270. god. u gradu Egeji u današnjoj Turskoj, a predaja ih navodi kao pobožne ljude koji su svojim liječničkim umijećem ne samo liječili od tjelesnih bolesti, nego i od duševne praznine, te su strpljivošću i dobrohotnošću privodili mnoge ljude ljepoti Kristove riječi. Pripravljali su razne napitke i druge pripravke, od kojih bi ljudi ozdravljali, a kada su ovi braći za ozdravljenje htjeli zahvaliti novčanim prilogom, blizanci nisu htjeli uzimati novac, nego su im predlagali da ga daruju siromasima i bolesnima. Pripisuju im se i mnoga čudesna izlječenja koja su činili u Božje ime. Za vrijeme progona cara Dioklecijana optuženi su da se koriste čarobnjaštvom kako bi okrenuli ljude na kršćanstvo. Tako im je prefekt Cilicije, najprije nudio razne povlastice da se odreknu svoje vjere, a kada to dvojica braće nisu prihvatili, stavili su ih na višestruke muke i na kraju ubili oko 300. god. tako što su im odrubili glave sjekirama. Štuju se kao zaštitnici liječnika i kirurga, stomatologa, ljekara, veterinara, farmaceuta, frizera, brijača, blizanaca, siročadi i slabovidnih osoba. Od 1995. god. proglašeni su i kao zaštitnici Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a kod nas se posebno štuju u dalmatinskim krajevima i na otoku Lastovu.
Bitan svetac kojega ćemo štovati ovaj tjedan, 27. rujna, je sv. Vinko Paulski. Rođen je 24. travnja 1581. god. u malom francuskom selu, u siromašnoj seljačkoj obitelji. Budući da je imao izražene intelektualne sposobnosti, školovao se za svećenika, s mišlju kako je to dobar pothvat. Vinko nije postao župnikom i nije imao nikakvih materijalnih prihoda, te je zapao u velike dugove. Jednom je prilikom putovao brodom iz Marseillesa, a na putu su ga napali turski gusari i prodali kao roba u Tunis. Ondje je pomogao jednom od svojih gospodara, bivšem fratru, da se obrati, te su pobjegli u Avignon. Konačno je nakon 12 godina svećeništva postao i župnik u jednom mjestu nedaleko od Pariza. Jedna zgoda bilježi da su svih šestero članova jedne obitelji teško oboljeli i nije bilo nikoga da ih poslužuje, te je to svetog Vinka vidno uzdrmalo i o tome je propovijedao svojim župljanima na svetoj misi, a ovi su odmah, nesebično priskočili u pomoć. Takav vid solidarnosti ga je iznimno oduševio i shvatio je da je jedini put pomaganja mnoštvu ubogih i bolesnih dobra organiziranost, pa je u tom smjeru i prionuo na posao. Pronašao je nekoliko istomišljenika koji su mu se pridružili, pa je osnovao Bratovštinu kršćanske ljubavi, a 1625. god. i Misijsku kongregaciju, čije je sjedište bilo u Saint-Lazareu, te su po njemu nazvani lazaristi. Ubrzo su se proširili po cijeloj Francuskoj, djelujući u ubožnicama, bolnicama i sirotištima francuskih gradova, a potom su se proširili i u drugim zemljama. Početkom 1660. god. sve više gubi snagu i gotovo postaje nepokretan, a 27. rujna iste godine umire. Papa Benedikt XIII. proglasio ga je blaženim 1729. god., a svetim ga je proglasio papa Klement XII. 1737. god. Sveti Vinko se štuje kao zaštitnik siromaha, bolesnika i karitativnih i socijalnih djelatnika.
30. rujna Crkva časti sv. Jeronima. Rodio se oko 347. god. u mjestu Stridonu, kojega se obično smješta na granicu između nekadašnjih rimskih provincija – Dalmacije i Panonije. Tako je nakon krštenja oko 366. godine najprije otišao u Akvileju i ondje započeo asketski život, a potom se odlučio na još strožu pokoru, živeći kao pustinjak nedaleko od grada Alepa u Siriji, te istovremeno napredujući u učenju i znanju. Kao izvrstan poznavatelj grčkoga jezika i dobar poznavatelj hebrejskog, prevodio je mnoga djela, posebno patrističku literaturu. Kako se glas o tom učenom i pobožnom čovjeku čuo nadaleko, na poziv pape Damaza odlazi u Rim i postaje njegov tajnik i savjetnik. Na prijedlog istog pape, započinje prevoditi Sveto pismo na latinski jezik, koje će biti poznato pod nazivom Vulgata, a koje je kroz dugi niz stoljeća ostalo službenim prijevodom Svetoga pisma Katoličke Crkve. Kada je papa Damaz umro, odlazi 385. god. u Svetu zemlju, pa u Egipat, te se potom trajno nastanjuje u Betlehemu, gdje je i umro, nedaleko od špilje Isusova rođenja, 30. rujna 419. ili 420. god. Također, unatoč asketskom i pobožnom životu, pripisuje mu se pomalo opora narav i borbena polemičnost, kojih je bio svjestan, pa je navodno znao moliti: “Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac”, opravdavajući takvu žestoku ćud svojim zavičajnim mentalitetom. Štuje se kao zaštitnik arheologa, arhivista, bibličara, knjižničara i knjižnica, prevoditelja, studenata i školske djece, a zaštitnik je i poznatog rimskog zavoda Sveti Jeronim, kao i raznih društava, crkava, kapela i mjesta.
Na današnji dan slavimo Gospu od otkupljenja. Dragi slušatelji, probajmo svi zajedno, svatko ujutro prije posla ili pak u krevetu prije počinka, izmoliti, ne jednu krunicu, nego samo jednu deseticu Gospi našoj u čast. Pokušajte svaki dan po jednu deseticu, samo kroz ovaj tjedan, do iduće emisije. Molite za svoje prijatelje i neprijatelje, kolege i kolegice s posla, sve ljude koji vas okružuju, bez obzira jeste li im privrženi ili ne. Budimo u molitvi združeni u Kristu Gospodinu našemu, ljubavi koja združuje nezdruživo, te, ako se i naljutite i netko vas iživcira, ne zaboravite Jeronimovu uzrečicu: „Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum!” – Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac! i ne stajte moliti.
Mirnu i obiteljsku nedjelju vam želim!