U današnjoj emisiji "Stvoreni za nebo" pričali smo o svetom Ivanu Zlatoustom, Uzvišenju Križa i Gospi žalosnoj.

13. rujna Crkva slavi spomendan svetog Ivana Zlatoustoga, carigradskog patrijarha i crkvenog naučitelja iz 4. st. Ivan se rodio sredinom 4. stoljeća u Antiohiji u uglednoj kršćanskoj obitelji koja mu je osigurala klasičnu naobrazbu i kršćanski odgoj. Nakon što je prošao retoričku izobrazbu oko dvadesete godine života se dao krstiti te mu je povjerena služba čitača u zajednici. U mladosti se posvetio pustinjačkom životu, ali se zbog slabog zdravlja vratio u rodni grad, gdje je najprije zaređen za svećenika. Nadimak Krizostom - Zlatousti dobio je nakon svoje smrti poradi iznimne rječitosti i divnih propovijedi po kojima je ostao zapamćen. Glas o njemu kao vrsnom propovjedniku stigao je do cara Arkadija koji ga je 398. godine pozvao za patrijarha u Carigradu. Nastavio je propovijedati britko ali i kritički. Kako bi se ćudoređe koje je Isus navijestio istinski živjelo, počeo je propovijedati i upozoravati i carsku obitelj. To nije bilo pravo caru te je bio prognan iz Carigrada. Idući u novo progonstvo u Pont na Crnome moru preminuo je 407. godine. Papa Pio X. ga je proglasio zaštitnikom kršćanskih propovjednika.

Blagdan Uzvišenja svetog Križa je nastao u Jeruzalemu, gdje se slavio izuzetno svečano. U 5. st. se 14. rujna slavila obljetnica posvete Konstantinove bazilike na Golgoti. Taj je dan bio izabran zato što se upravo toga dana 335., zaslugom Helene, majke cara Konstantina, pronašao sveti Križ. Od 7. st., nakon što su relikvije svetoga Križa 635. preotete od Perzijanaca, sveti Križ se izlagao vjernicima na štovanje 14. rujna u vatikanskoj bazilici. Budući da su se relikvije doslovno podizale, uzdizale u vis da bi ih vjernici vidjeli, blagdan se počeo nazivati „uzvišenje", što se onda shvaća i doslovno i u prenesenom smilu. Kasnije su ove relikvije prenesene u baziliku Svetog jeruzalemskog Križa. Izraz „uzvišenje" potječe iz istočnog obreda: svećenik uzdiže križ prema 4 strane svijeta a zbor svaki puta pjeva po 100 puta Kyrie eleison.
15. rujna Crkva slavi spomendan Blažene Djevice Marije Žalosne ili, kako se u narodu obično naziva, Gospu Žalosnu. Umjetnici često znaju Gospinu žalost, koja zapravo nagoviješta Isusovu muku i Marijinu suživljenost sa svojim Sinom, prikazivati tako što joj sedam mačeva probada srce ili se oko nje u polukrugu nalazi sedam medaljona s prizorima koji simboliziraju ove njezine teške trenutke: kada joj je Šimun prorokovao da će joj mač boli probosti dušu, kada je s Josipom i tek rođenim Isusom morala bježati u Egipat kako bi izbjegla pokolj kojega je propisao kralj Herod, kada se Isus kao dvanaestogodišnji dječak izgubio u hramu dok su bili na hodočašću u Jeruzalemu, kada je izravno susrela svoga poniženog i izmučenog Sina dok je bio na svom križnom putu, kada je morala gledati Isusa dok su ga pribijali na križ, kada su mrtvo Kristovo tijelo skidali s križa i položili ga u njezino krilo, te kada je promatrala polaganje Isusova tijela u grob. Povijesno gledano, dubinu takve Marijine patnje i zahvalnost na strpljivosti u podnošenju boli, prvi su počeli razmatrati redovnici iz 13. st. poznati pod imenom serviti, a na njihov poticaj uskoro se oblikovala pobožnost Gospi Žalosnoj. Sveta je Stolica na to servitima oko 1667. godine dopustila slavlje svetkovine Gospe od sedam žalosti, a koja se slavila treće nedjelje u rujnu. Papa Pio VII. proširio je svetkovinu na cijelu Katoličku Crkvu 1814. god.

Za kraj, molitva svetog Franje pred Raspetim:
Svevišnji, dični Bože,
rasvijetli tmine moga srca.
Daj mi pravu vjeru, čvrstu nadu, savršenu ljubav;
smisao za spoznaju, Gospodine,
da izvršim tvoju svetu i istinsku volju!
Amen!

Ugodnu nedjelju vam želim! Mir i dobro!