U današnjoj emisiji „Stvoreni za nebo” na Radiju 057 pričali smo o svetoj Majci Tereziji, svetom Marku Križevčaninu, ali i s gostom.
Crkva 5. rujna liturgijski časti Majku Tereziju, redovnicu i utemeljiteljicu Družbe sestara misionarki ljubavi. Majka Terezija, poznata redovnica, rođena je 1910. u Skoplju u katoličkoj albanskoj obitelji. Postavši misionarka u Indiji, u Kalkuti, odlučila je svoj život posvetiti najsiromašnijima i gubavcima živeći među njima. Godine 1950. utemeljila je kongregaciju Misionarki ljubavi i otvorila više domova u Indiji. Dobitnica je Nobelove nagrade za mir 1979. godine. Umrla je 5. rujna 1997. god. u Kolkati a u listopadu 2003. pred mnoštvom vjernika na Trgu svetog Petra u Vatikanu Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom, te 4. rujna 2016. god. svetom ju je proglasio papa Franjo. Njezino djelo nastavilo je živjeti na svim kontinentima po rukama mnogobrojnih Misionara i Misionarki ljubavi. Majka Terezija je bila povezana s Hrvatskom (koju je više puta posjetila), ne samo preko svog duhovnika iz mladih dana, s kojim je održavala kontakt, nego i na druge načine, a posebno kroz prijateljstvo s hrvatskim misionarom u Indiji o. Antom Gabrićem. Zato je kao znak priznanja 19. srpnja 1990. god. proglašena počasnom građankom grada Zagreba. Sama nam Majka Terezija govori duboke riječi koje nam pokazuju istinski put služenja Bogu i ljudima: “Plod šutnje je molitva, plod molitve je vjera, plod vjere je ljubav, plod ljubavi je služenje, plod služenja je mir.”
Crkva u Hrvata 7. rujna slavi spomendan sv. Marka Križevčanina, svećenika i mučenika vjere iz 17. st. Marko Stjepan Krizin rođen je u Križevcima 1588. god., filozofiju je studirao u isusovačkom kolegiju u Grazu, a potom je kao svećenički kandidat nastavio studij teologije u Rimu. Po završetku studija vratio se u Križevačku biskupiju, no ubrzo ga je ostrogonski primas pozvao u svoju biskupiju, gdje je kao profesor i ravnatelj djelovao u sjemeništu slovačkog grada Trnave. Također ga je imenovao i ostrogonskim kanonikom, a kasnije i upraviteljem benediktinske opatije nedaleko mjesta Košice, koja je bila u vlasništvu ostrogonskog kaptola. Bilo je to vrijeme tridesetogodišnjeg rata, koji je izgledao kao vjerski rat između katolika i različitih protestantskih zajednica koje su nastale nakon reformacije. Marko Križevčanin je svo svoje djelovanje usmjerio na razvijanje vjerske tolerancije i međusobne snošljivosti. Ipak, unatoč tome, postat će žrtva takvih političko-vjerskih sukoba. Međutim, 13. srpnja 1619. god. izbio je požar u Košicama, za kojega su kalvini lažno optužili katolike, što je dovelo do usijanja mržnje, a kada je zapovjednik kalvinske vojske ušao s vojskom u Košice 3. rujna 1619., dao je odmah uhititi trojicu katoličkih svećenika. Prisiljavali su ih da se odreknu pape i Katoličke Crkve, a Marku Križevčaninu, kao kanoniku i u tom smislu uglednijem među njima, nudili su i crkveno imanje, ali naravno pod uvjetom da prijeđe na kalvinizam. Marka su na kraju mučili tako što su ga palili bakljom, a potom mu odrubili glavu 7. rujna 1619. god. Nešto poslije, odnosno 1635. godine, njegovi su posmrtni ostaci preneseni u uršulinsku crkvu u Trnavi, gdje se i danas nalaze. Papa Pio X. proglasio ga je blaženim 15. siječnja 1905. god., dok će ga svetim proglasiti papa Ivan Pavao II. 2. srpnja 1995. god. u Košicama.
Za kraj, naš već poznati gost i prijatelj emisije fra Ante Kekez, rekao je nekoliko prigodnih riječi za početak školske godine i na samom kraju izmolio je molitvu. Lijepo nazivajući djecu „Isusovim učenicima” podsjetio nas je kako mjesec rujan predstavlja završetak godišnjih odmora za djecu i mnoge odrasle, vraćanje starome ritmu života. Ulazimo osvježeni u novu radnu i školsku godinu, no također sa brigama, tjeskobama i pitanjima „što će biti s našom djecom i mladima” u uzburkanom moru svijeta gdje nas prskaju svakojaki valovi poganštine. Tješeći roditelje činjenicom da mi, vodielji u vjeri, dijelimo tjeskobe i nismo ravnodušni, te se tako pridružujemo naporima za cjelovit rast sve djece i mladih. Fra Ante sve poziva, pogotovo roditelje, da surađujmo što je više moguće u znaku vjere i nade na putu Isusa Krista govoreći kako su sva djeca „djeca Božja” te kroz rast slični su sjemenu – potrebno im je sunce roditeljske nježnosti i brige. No usprkos svemu dogodi se da nema ploda, zato im mi želimo pomoći u onome što nalaže naš poziv, da djeca postanu bolja i poštena te radišni kršćani. Treba ih poticati da redovito dolaze na nedjeljnju svetu misu, kao i sami roditelji koji ostaju prvi svećenici svojoj djeci, kako uči katolička Crkva.
Uz ove poticajne riječi, zajedno se pomolimo.
O dođi, Stvorče, Duše Svet, pohodi duše vjernika,
poteci višnjom milosti u grudi štono stvori ih.
Ti nazivaš se Tješitelj, blagodat Boga svevišnjeg,
studenac živi, ljubav, plam i pomazanje duhovno.
Darova sedam razdaješ, ti, prste desne Očeve,
od vječnog Oca obećan, ti puniš usta besjedom.
Zapali svjetlo u srcu, zadahni dušu ljubavlju,
u nemoćima tjelesnim potkrepljuj nas bez prestanka.
Dušmana od nas otjeraj i postojani mir nam daj,
ispred nas idi vodi nas, da svakog zla se klonimo.
Daj Oca da upoznamo i Krista sina njegova.
i u te Duha njihova da vjerujemo sveudilj.
Sva slava Ocu vječnomu i uskrslomu Sinu mu,
sa tješiteljem Presvetim nek bude sad i uvijeke.
Amen.
Mir i dobro!