U današnjoj emisiji Stvoreni za nebo pričali smo o svetome Ignaciju Loyoli, kojeg Crkva slavi 31. srpnja. Ignacije, pravim imenom Inigo Lopez, rođen je 1491. godine na sjeveru Španjolske kao plemić u dvorcu Loyola. Najprije je bio vitez i vojnik, svjetovnjak kao i svi drugi. No, 1521. godine budući da je bio ranjen u bitci, te se morao oporavljati, počeo je čitati život Isusa Krista i nekih svetaca, a to je u njemu izazvalo duboku unutrašnju promjenu. Napustivši vojničku službu i započevši život pun duhovnosti, odlazi na studij u Pariz gdje s prijateljima osniva 1534. god. Družbu Isusovu. Šest godina kasnije Družbu je odobrio tadašnji papa Pavao III. Ignacije je umro u Rimu 31. srpnja 1556. godine, a proglašen je svetim 1622. Zaštitnik je Družbe Isusove, odgojitelja, vojnika, samotnjaka, a njemu su i posvećene mnoge crkve i kapele diljem svijeta.
Ignacijeva ostavština, sami Isusovci, su se tada posebno počeli baviti odgojem i poučavanjem mladih, te posebno misionarenjem u novootkrivenim zemljama. Brzo su se širili po cijeloj Europi, čak su u Hrvatsku došli već 1560. godine. Osim što su se bavili odgojem mladeži, posebno su nastojali izgrađivati zdravi teološki nauk, pa su tako postali vodeća inteligencija u Crkvi. Uz to su se obvezali na vječnu poslušnost papi, posebno ako ih pošalje u bilo koji kraj u misionarenje. Glavno isusovačko geslo glasi: Omnia ad majorem Dei gloriam – Sve na veću slavu Božju.
U nastavku emisije fra Ante Kekez nas je uveo u blagdan Marije Anđeoske objašnjavajući kako živimo danas u jednom dezorijentiranom svijetu u kojemu ljudi traže izlaz iz začaranog kruga. Život je danas čovjeku usplahiren i u tjeskobi, srce je nemirno, na što bi sveti Augustin rekao: „nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi”. U svijetu gdje nije ništa više sveto, Stvoritelja se odbija i kad se religiozne i duhovne stvari stavljaju u kontekst interesa i nazadnjaštva, kada se ljudski život ne poštuje te suvremenim plinskim komorama se uništava. Suvremeni čovjekov nemir, unutarnji pakao, najveća ljudska drama i tragedija u budućnosti čovječanstva poziva nas da se trgnemo i pogledamo prema Gospi i molimo ju za pravi put iz suvremenih ropstava Egipta i Babilona.
Marija je danas, kritika svih onih koji žele graditi život bez Boga, što je čista iluzija opasna za čovjeka, promašena ljudska egzistencija. Život u punini nije bez Boga. Treba graditi svoj život s Bogom jer tko god gradi i podiže s Kristom na dobrom je putu, jer podiže svoj život na stijeni koji se ne gubi nego ostaje i ima perspektivu. Zato Marija kritizira sve one koji zatvaraju svoje oči pred svijetlom svijeta kojega je ona nosila i darovala kao spasitelja. Opasno je bježati jer gubimo čovještvo i gubimo sebe. Marija nas oblači u bijelo da joj budemo sličniji izvana i iznutra predstavljajući dužnost koja je izvor kršćanstva – biti kršćanin je biti Marijino dijete. Kršćanskim životom budimo Kristovi prijatelji, da učinimo sve za Kraljevstvo Nebesko. Prava Marijina veličina leži u potpunoj vjeri u Boga oca, čitava njezina egzistencija bila je prožeta potpunim povjerenjem u Njega, od famoznog ulaska Boga u povijest pa sve do kalvarije gdje je vrhunac njezine vjere, što čini Mariju pravim prototipom vjernika. Molimo da nam Gospa umnoži vjeru i da naša domovina ju nikada ne izgubi, nego da ju s molitvom hrani, zaključio je fra Ante.
Kao posljednju temu naše emisije imali smo Posvetu bazilike Svete Marije Velike ili Gospu Snježnu koju slavimo 5. kolovoza. Bazilika Svete Marije Velike ili bazilika Santa Maria Maggiore predstavlja najstarije marijansko svetište na Zapadu. Po legendi, u noći 3. kolovoza 358. godine tadašnji papa Liberije i rimski patricij Ivan sanjali su kako im se ukazala Gospa i kako im je rekla da sagrade crkvu njoj u čast na mjestu gdje nađu snijeg. Snijeg je doista, prema legendi, na brdu Esquilinu, jednom od sedam rimskih brežuljaka, pao 5. kolovoza, a potom je papa Liberije osobno, vodeći se veličinom pokrivenog tla snijegom, ocrtao temelje buduće crkve, koja je uskoro i izgrađena. Po njemu se bazilika ponekad naziva i Liberijanska, a po čudu padanja snijega usred kolovoza blagdan se naziva Gospa Snježna. Prema legendi, dakle, crkvu je prvotno izgradio papa Liberije, ali je ona kasnije porušena, a na njezinim je temeljima papa Siksto III. izgradio sadašnju baziliku i svečano ju posvetio 5. kolovoza 432. god.
Valja istaknuti kako su u bazilici pokopana i dva velikana Crkve – sveti Jeronim i sv. papa Pio V., a također da je naš blaženi Alojzije Stepinac u njoj slavio svoju mladu misu. Zanimljivo je spomenuti i kako ondje svakog 5. kolovoza, u liturgijskoj proslavi blagdana, sa stropa padaju cvjetne latice, kao spomen na snježno čudo usred ljeta.
Za kraj, pomolimo se sa fra Antom Kekezom Majci Božjoj kako ju je molio sveti Ivan Pavao II.: Tebi, majko ljudi i naroda, puni pouzdanja povjeravamo cijelo čovječanstvo s njegovim strahovima i nadama. Ne dopusti da mu ponestane svjetla istinske mudrosti. Vodi ga u traženju slobode i pravde za sve. Usmjeri njegove korake na put mira. Daj da svi u susretu sa Kristom pronađu put, istinu i život. Podrži, Djevice Marijo, naš put vjere. Isprosi nam milost vječnoga spasenja, o blaga, o mila, o slatka Majko Božja i Majko naša, Marijo!