Sveučilište u Zadru i Župa svetog Martina Ljubač predstavili su na prvi dan ljeta knjigu Župa Ljubač u crkvi sv. Martina u Ljupču.

Uz fascinantne fotografije, evo i kratkog sadržaja monografije:

Ljubač, malo mjesto na sjeverozapadu Ravnih kotara, u povijesti je imalo mnogo važniju ulogu od one koju ima danas. Brojni arheološki nalazi na području današnjeg mjesta, kao i na mjestu nekadašnje utvrde Ljuba, govore o bogatom životu Liburna i drugih naroda koji su ovo mjesto držali važnom strateškom točkom na prostoru između Nina i Zadra s jedne, te Starigrada i Karlobaga s druge strane. Upravo objavljena monografija "Župa Ljubač - zrcalo povijesnih i geografskih mijena u sjeverozapadnom dijelu Ravnih kotara" u izdanju Sveučilišta u Zadru i župe sv. Martina u Ljupču, na sveobuhvatan je način prikazala ovo mjesto te dala smjernice njegovom budućem razvoju.
Stoga nije čudno što je predstavljanje monografije u crkvi sv. Martina u Ljupču u srijedu izazvalo veliku pozornost domaćeg stanovništva i stručne javnosti. Osim kourednika knjige prof. dr. sc. Josipa Faričića i don dr. sc. Jerolima Lenkića, predstavili su je jedan od koautora mons. dr. sc. Pavao Kero, član Ekonomskog vijeća župe Sv. Martina u Ljupču Srećko Lazanja, recenzent knjige dr. sc. Smiljan Gluščević i direktor nakladničke kuće Tonimir Stjepan Juranić, a nazočnima su se obratili i načelnik Općine Ražanac Nikola Miletić te zadarski nadbiskup mons. dr. sc. Želimir Puljić.
- Davno je rečeno kako su arhivski zapisi ogledalo pamćenja jednog kraja i naroda. Autor priloga o župi sv. Martina u Ljupču, mladi "levit" Zadarske nadbiskupije Ivan Jordan, piše kako su u ono vrijeme leviti išli služiti plemenu na čije bi ime bi pao njihov konopac. Neka njegovi žitelji i dalje bacaju naslijeđene konope po ozemlju vlastite djedovine, te ponavljaju stihove starozavjetnog pjesnika: "Na divnu zemlju padoše mi konopi, vrlo mi je mila moja baština", poručio je okupljenim Ljupčanima zadarski nadbiskup Želimir Puljić.
Liburnska Ljuba
Ljubač je prostor višestrukih dodira: sjevernodalmatinskog kopna i Jadranskoga mora, sredozemne klime i biljnoga i životinjskoga svijeta mediteranskoga južnoeuropskog areala, plodnoga tla razvijenog na flišnim naslagama te površinskih i podzemnih voda. Još od prapovijesti te je prirodne okolnosti nastojao vrednovati i koristiti čovjek, razvijajući postupno naselje i lokalne gospodarske strukture, oblikujući kulturni krajolik i povezujući se u širi društveno-gospodarski sustav sjeveroistočne obale Jadrana. Brojni arheološki nalazi na istaknutim lokalitetima u neposrednoj blizini današnjega Ljupča (drevna Ljuba s tisućljetnom tradicijom, sakralni kompleks u Podvršju i dr.) te povijesni pisani i kartografski izvori upućuju na kontinuirani razvoj tijekom kojega je razmjerno malobrojna zajednica ostvarivala zapaženu ulogu i položaj, umnogome veći od današnjega, istaknuo je u predgovoru monografije Josip Faričić.
- S obzirom na sudjelovanje relativno velikog broja znanstvenika i stručnih suradnika koji su svojim radovima dali nove elemente te pojasnili ili znatno proširili postojeće spoznaje, može se kazati kako je znanstveni doprinos monografije neupitan. Monografska obrada Ljupča sastoji se od četrnaest radova grupiranih u šest cjelina koje pokrivaju geografiju, arheologiju, povijest, kartografiju, vjerski život i etnologiju, istaknuo je recenzent Smiljan Gluščević.
Ime Ljubač je prapovijesnog korijena i vezuje se preko prvih poznatih spomena kao Lubey, Juba, Lyube, te kasnije Gliuba, Ljuba, te je liburnskog ili starijeg podrijetla. Posebice je u vrijeme Liburna, u prapovijesti i u antici imao značajnu ulogu u pomorskom povezivanju Zadra i Nina (lader, Aenona) sa Starigradom i Karlobagom (Argyruntum, Vegium), a važnost plodnog kraja u poljoprivredi susljedno se vrednuje od prapovijesti do danas. Važnost položaja ovdašnjih naselja u prometno-trgovačkom smislu potvrđuju i pronađene kovanice Kartage i Numidije iz 3. stoljeća prije Krista, egipatski novac, grčko-ilirski novac, keltski novac i onaj iz Salapije i Metaponta, Herakleje, Drača...
Bogatstvo prostora Podvršja u antici je počivalo na iznimno plodnoj zemlji, ribarstvu, proizvodnji keramike, no ponajprije na velikim solanama koje su bile na području današnjega Ljupča i okolice. Te su solane bile u uporabi do kasnoga srednjeg vijeka, a bile su među najvećim rimskim solanama na hrvatskoj strani Jadrana. Dolaskom Hrvata na te prostore one su najvjerojatnije postale vlasništvom hrvatskih narodnih vladara i na njima se najvećim dijelom zasnivala ekonomska moć ranosrednjovjekovne hrvatske države, napisao je prof. dr. sc.  Ante Uglešić.

Budućnost Ljupča

Mnoga naselja zadarskog i ninskog područja bila su vrijeme osmanlijskih osvajanja, a još više tijekom kasnije mletačke rekonkviste te osmanlijskih upada višekratno uništavana i raseljavana. Godine 1600. "Jubiština" je bila bez stanovnika. Ipak, zbog važnosti strateškog položaja, Ljubač je ponovno naseljen, a tijekom Kandijskog rata na prostor današnjeg Ljupča doselilo se stanovništvo iz Podgorja, to jest Jasenica i Dobropoljaca. S obzirom na brojne i korjenite promjene prije i poslije raspada Mletačke Republike, Ljubač je izgubio nekadašnju ulogu središta srednjovjekovnoga distrikta, a posljednja dva stoljeća pripadao je područjima općina Nin i Zadar, a danas je u sastavu Općine Ražanac.
- Suvremeni naraštaj Ljubajki i Ljupčana, ponosan s obzirom na svoju prirodnu i kulturnu baštinu, nalazi se pred mnogim izazovima. Broj stanovnika se smanjuje, prosječna starosna dob se povećava, elementi tradicijske kulture iščezavaju, a gospodarske aktivnosti s izuzetkom turizma postupno zamiru. Očito je jedno od rješenja održivi razvitak turizma, ali ne onoga koji će postati gospodarska monokultura, već onoga koji će kao jezgra okupiti i druge društvene i gospodarske aktivnosti s osnovnim ciljem da Ljubač i nadalje opstane kao dinamičan prostor stanovanja, učenja i rada, a ne postane područje isključivo namijenjeno povremenom korištenju radi odmora i rekreacije, ističe jedan od urednika monografije prof. dr. sc. Josip Faričić.


Ljubačka kosa - liburnski svijet mrtvih

Među brojnim pojedinačnim arheološkim nalazištima i nalazišnim kompleksima na užem zadarskom području arheološkoj je javnosti vjerojatno najintrigantniji onaj na Ljubačkoj kosi, krajnjem zapadnom dijelu dugačkoga grebena koji počinje kod Posedarja, a završava sjeverno od Ljupča. Kompleks sjeverno od Ljupča, već zbog množine i raznovrsnosti arheoloških objekata i vrlo dugoga vremenskog raspona koji ispunjavaju, nedvojbeno čini izdvojenu cjelinu i zaslužuje posebnu pažnju, ističe u svom prilogu "Ljubačka kosa - Liburnski svijet mrtvih" prof. dr. sc. Brunislav Marijanović.
Dva velika naselja tipa gradina - Venac i Ljubljana - smještena na strateškim točkama, svojom složenom strukturom i razvijenim fortifikacijskim sustavom očigledno pokazuju značenje i važnost koju su te aglomeracije imale u široj društvenoj organizaciji Liburna, a još više ilustriraju množinu stanovništva koje je taj prostor naseljavalo na kraju brončanoga i u željeznome dobu. Brunislav Marijanovića.
Posebno su važni pronalasci povezani sa svakodnevnim aktivnostima i praksama u liburnskom svijetu mrtvih. Naime, na prostoru zapadno od Stojića do gradine Ljubljane na krajnjem zapadnom dijelu grebena razasuto je više od stotinu kamenih ili kameno zemljanih grobnih humaka (tumula) različitih veličina, kojima treba pridodati i teško odredljiv, ali zasigurno višestruko veći broj ravnih grobova. Najstarije pokapanje izvršeno je vjerojatno u ranom brončanom dobu, oko 1700. godine prije Krista. Nažalost, ti su grobovi već dugo predmetom raskopavanja i devastacija, raznošenja i ilegalnog trgovanja raznovrsnim, nerijetko i znanstveno vrlo vrijednim arheološkim nalazima, a samo su rijetki primjerci tih bogatih grobnih nalaza dospjeli u zbirke Arheološkog muzeja u Zadru i Muzeja u Mainzu, ističe Marijanović.

Prapovijesni nasip za lov ribe u podmorju

Mate Parica i Mato Ilkić u svom radu "Podmorski arheološki nalazi u okolici Ljupča" opisali su i prapovijesni nasip za lov ribe koja se lovila korištenjem razlika u razini mora tijekom plime i oseke u Ljubačkoj vali.
Pod vodstvom Zdenka Brusića s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru potkraj 2013. godine poduzet je terenski pregled Ljubačke vale. Tom je prigodom otkrivena konstrukcija od dva kamena nasipa. Nasip koji se nalazi bliže obali dugačak je oko 100 m, dok je vidljivi dio nasipa udaljenijeg od obale neznatno kraći. Iako je prva pretpostavka bila da je možda riječ o arheološkim ostatcima rubnog nasipa antičke solane, dubina vrha kamene konstrukcije, koja iznosi 260 cm ispod današnje morske razine, upućivala je na prapovijesni nastanak lokaliteta, budući da je antička obalna razina na ovom području bila maksimalno 2 metra ispod današnje morske razine.


Ovakav nasip, u potpuno vodoravnoj niveleti, najvjerojatnije je služio kao zamka za ribu, koja je kao glavni mehanizam koristila promjene razine mora za plime i oseke. Naime, za vrijeme plime riba bi nesmetano ulazila u ograđeni prostor, dok bi nastupom oseke, riba ostala na suhom ili pak u vrlo ograničenom prostoru. Ovaj sustav uvelike je olakšavao ribolov te je vrlo mali broj ljudi, a možda i samo jedan čovjek, mogao opsluživati zamku s vrlo dobrim učinkom. Vrijeme gradnje konstrukcije je završetak eneolitika i početak ranoga brončanog doba, na što upućuje 14C analiza drva koja je pokazala kalibrirani datum od 4235 do 4080 godina prije sadašnjosti.
Ribolovni nasip pronađen je u gotovo izvornom stanju, što je vrlo neočekivano s obzirom na to da bilo kakva kamena suhozidna konstrukcija koja je izložena udaru valova obično pokazuje tragove rasipanja i djelomične dislokacije kamene građe.

 

Ako je od početka svojega postojanja naselje Ljubač ikad zasjalo na obzorjima znatno širim od ovoga kraja, ako mu je ikad u povijesti značaj prelazio naše lokalne granice, to je bilo u srednjem vijeku. Tada je Ljubač participirao u povijesti jednoga od najznačajnijih svjetskih crkveno-viteških redova, ivanovaca, ističe izv. prof. dr. sc. Serđo Dokoza u prilogu "Crtice iz povijesti Ljupča u srednjem vijeku".

Ivanovci su jedan od crkveno-viteških redova nastao početkom 12. stoljeća u Jeruzalemu u vrijeme križarskih ratova, radi liječenja bolesnika i zaštite vjernika na hodočašćima na istok. U drugoj polovici 11. stoljeća kolektivna hodočašća postaju sve popularnija, a obilazak Svete Zemlje želja je sve većeg broja ljudi, tako da su ovi crkveni redovi tada imali vrlo značajnu ulogu. Kada su ivanovci stigli u Ljubač i zašto je baš to mjesto odabrano, ne zna se. Posebno je teško argumentirati njegov izbor s obzirom na prvotnu zadaću ovoga reda, već spomenutu zaštitu putova, hodočasnika te pružanje utočišta i bolničke njege te s obzirom na to da se Ljubač nalazi nekako po strani od glavnih prometnica, pa tako i od svih važnijih zbivanja na ovome području. Ipak, odabir Ljupča bi se mogao objasniti slijedeći obrazac Vrane, to jest da je i Ljubač kao i Vrana nekada bio posjed u vlasništvu hrvatskih kraljeva koje je papi dao Dmitar Zvonimir pa ga je kasnije papa dodijelio templarima.
Kako je jenjavao pokret i smanjivao se polet križarskih ratova u 13. stoljeću, opadala je i potreba za onom vrstom usluga koju su pružali redovi vitezova redovnika, pa ti redovi počinju propadati. Sljedeći korak u propadanju viteških redova nakon napuštanja Svete Zemlje zbio se 1312. činom ukidanja templarskog reda. Da ne bi bili oduzeti njihovi posjedi, papa je naložio ivanovcima da ih preuzmu. Tako je najveći templarski posjed u Dalmaciji Vrana prešao u ruke ivanovaca.