Antun Vrdoljak ove jesni počinje snimanje filma o umirovljenom generalu Anti Gotovini, o čemu je govorio u razgovoru za Jutarnji list.
Kako je uopće došlo do ideje za film o Gotovini?
– Antu Gotovinu sam upoznao za vrijeme rata i taj sam film htio raditi kada je uhapšen i kada mu se sudilo. Kada su se vlasti u Hrvatskoj tako kukavički i svinjski ponijele, a bile bi izručile i Bobetka. Prije njegove smrti razgovarali smo o Gotovini kojeg je izuzetno cijenio i tada mi je rekao: “To je najveći časnički talent kojeg je Hrvatska imala od bana Jelačića”. Bobetko ga je obožavao.
Kako ste Gotovinu vi upoznali?
– Na čudan način. Bio sam zadužen za vrijeme rata za Sisačko-moslavačku županiju, gdje sam 1971. kada sam ostao bez posla napravio farmu kokoši. Rekli su mi da se „lijevo krilo” Gotovininih ljudi razbježalo. Što je, tu je, sjeo sam u auto i vidio katastrofu, odbačene kalašnjikove, razbacane boce piva. Išao sam u općinu i saznao da su se ljudi razbježali zbog tenkova, a da je jedan mladić poginuo. Na kraju smo postrojili jedinicu i tu je počelo moje poznanstvo s Gotovinom.
Koliko je Gotovinina biografija zahvalna za film?
– Ima tu detalja koje ne može ni najbolji američki dramaturg smisliti. Recimo prizor kada je imao četiri, pet godina, njegov brat tri, sestrica godinu dana. Igrali su se u svom dvorištu, a mama je mijesila kruh. Odjednom se čuje „mina”, majka istrči van, skuplja djecu jer će letjeti kamenje. Međutim, Ante potrči preko zida i majka počne trčati za njim. Drugi put mina, treći put i ona se baci po njemu. Mina eksplodira, nju pogodi kamen i ona umire štiteći njega.
Kako ćete prikazati Gotovinu?
– Znate, morate imati muda kada vam netko u Haagu kaže „24 godina robije”. To je drama sama po sebi. On je sjajan čovjek. Iz zatvora je svaki dan pitao za svako od svoje troje djece. “Jel mala bila na matematici, jel mali naučio hrvatski”. Kada se vratio i počeo raditi s tom ribom pitao sam ga: “Dobro, Ante, ako to krene, što ćeš onda”.
Što je odgovorio?
– Rekao je da misli da će krenuti. “Kupio bih onda jedrenjak od 30 metara pa oko svijeta”. Šalio sam se i pitao je li sastavio posadu, mogu li i ja s njim. “Posadu? Sam”. Sad političke stranke traže od njega da se aktivira, da bude predsjednik. Odmah bi ga izabrali, ali kako da taj Gotovina svaki dan odlazi u ured i da mu tajnica kaže „danas vas čekaju sindikati…”. Ma ajde u…
Je li vam rekao kako je „lociran i uhapšen”?
– Kako da ne. Njegov veliki prijatelj Željko Dilber jedini je znao gdje je Ante. Kada je bio na prvom otočiću ispred Zadra donosio mu je dva puta tjedno čiste gaće i brinuo se da se promijeni brod koji je bio u pripravnosti, kako policija ne bi posumnjala. A kako su ga ulovili? Nije se mogao sakriti, engleska je policija otkrila Dunjin telefonski poziv. Bilo je čudno da nisu i više i prije koristili tu silnu tehniku.
Kako je Ante reagirao kada ste mu rekli da ćete snimiti film?
– On je jednostavan čovjek. Kada se vratio iz zatvora knjiga snimanja je već bila gotova i našli smo se u Palaceu. “Čuj, ta knjiga snimanja je gotova, nisam odustao od filma”, rekao sam mu i predložio da je pročita. “Ta knjiga snimanja je gotov film”, pitao je. “Ne, to je skela”. “Ma što ja o tome znam, budi pametan. Ako bude film, pozovi me na premijeru i to je sve”. Nikakve novce nije htio. On je beskrajno odmjeren, mudar čovjek. Sve razumije, sve.