Povodom obilježavanja 25. godišnjice od osnutka 112. brigade HV-a, Marjana Botić iz Akcije Mladih poslala je priopćenje za medije naslovljeno "Povodom obilježavanja obljetnice 112. brigade pismo za moje poginule bodule kojih se uvik sitim na takve spomendane."

Priopćenje donosimo u cijelosti:

- Dobila sam pozivnicu za program povodom obilježavanja 25. godišnjice 112. pa je red da kratko odgovorim. Otac je prije isto uža dobiti pozivnicu jer je bio među prvima postojavanima ovdi u Zadru. Zato sam uvik znala kad su obljetnice Otočkog bataljuna i 112. brigade - dvi udarne postojbe neraskidivo vezane emocijom za ovaj kraj. I vezane sa tri smrti dvoje mladih otočana i njihova zapovjednika isto povezanog sa očevim mistom.

Zato će te i meni oprostiti emociju: lito je pa sam više doli na otoku, u mistima odakle ste krenuli dati život koji smo još zamišljali, pa se uvik pitam ča ste mogli posati. Onda smo bili rock n roll dica, zaigrani Doorsi i Azra, još smo se sićali dječih igara, koje bi prepričavali kad bi se ka stariji trevili po brodu.

Smijali smo se kako smo posli igre na saljskom polju isprobavali ki će doći na nižu stepenicu, a da ne uznemiri stotine žaba na zidanoj lokvi. Jedan smo put tako samo vidili kako na najnižoj skalini stavljaš ruke ispod one svoje crne kose i tako si se zadera da je sve odjeknulo, a sve žabe poletile u zrak ispunile cilu lokvu, a nas potiralo, smijući se u toplo ljetno predvečerje...

I sad su žabe zauzele mista kolo nas, debele, napuhane, ružne krastače - i nisu smišne, zbog njih ne gren na obljetnice, ka ni moj otac koji je s vama bi te dane tu u zaleđu Zadra, tako blizu, a tako daleko od naših malih mista na otoku.

Jer ča te krastače znaju ča je biti naivni sanjar, doći iz toplog kontinenta doli na kraj svita, nazad u rat u Hrvatskoj za obraniti je od četnika?

I jeste je obranili od četnika, ali vas je previše najboljih uzeja Bog gori kod sebe, a ostavia je puno žaba. Pa Hrvatska nije bolje misto za koje ste se pošli izboriti.

Misto na kojem nitko ne bi kopao po kontejnerima i sva bi dica imale za isto koliko hoće i što oće.

Valjda ste vi taj san u boljoj Hrvatskoj, toliko velik i nevjerojatan da za jednog od vas troje uvik gledam naći ime na onom križu od imena i prezimena branitelja ča visi u Gradu u svetoga Šime. Čini mi se da fali.

Fale i drugi ljudi, ka i vi, sanjari, borci, naivci, luđaci zaljubljeni u Hrvatsku. Vi bi te od Hrvatske učinili rock n roll, a ne ča je sad cajkaški izlog žaba i njihovih obogaćenih napuhanih, krastavih ružnih žabaca.

Koji nikada neće biti prinčevi ka ča ste vi mogli biti.

Zato na obljetnice pustim Doorse i Marleya, nasmijem se da prikrijem suze i nazdravim za Hrvatsku vašeg sna. Jer ča je mogla postati ova Hrvatska samo vi znate. Ni postala.

Oprostite mi ča zato neću poći na polaganje vijenaca i svečanu akademiju naše brigade. Dođe mi tamo da vrisnem i rastiram žabe ka ča smo u ditinjoj igri ono jednom učinili. Pa ne gren. I kada me pozovu i kad me ne pozovu jednako vas se sitim i još sanjam dan kad će žabetine izletiti.

Bog ljudi moji. Prinčevi.

Voli vas vaša Mery