ZADAR – Ravnatelj Pomorske škole Svetko Perković sinoć je obitelji darovao portret Nenada Ninčevića, za kojeg je jučer održana komemoracija u Kazalištu lutaka. Primajući sliku supruga Ksenija Vidmar Ninčević rekla je kako je ravnatelj i škola u kojoj je Nenad radio utjecala na to da on može ostvariti svoje ideje, dati od sebe ono najbolje, jer je bio čovjek ljubavi.
Nenad Ninčević, kojem je Grad Zadar posthumno odao javno priznanje Grbom Grada Zadra bio je svjetionik ne samo u školi u kojoj je proveo 40 godina, već i svojim prijateljima i obitelji. Sve što se jučer moglo čuti o tom čovjeku, kod svih koji su se došli kako bi ga zadržali u trajnom sjećanju, izazvalo je još veću tugu što je naglo, prerano ili možda s razlogom otišao. On je bio dobar čovjek, kazao je Miljenko Marinović koji je na osobit način predočio karakter Nene Ninčevića s kojim ga dijeli prijateljstvo dugo pola stoljeća. Sve što je radio i kako se ponašao, svjedoči o jednom neizmjernom humanisti, čovjeku koji je radio posao za koji je bio stvoren, koji nikada nije ulazio u sukobe, a kod svih je ostavio dubok trag, ukazao je Marinović.
Od svog studentskog prijatelja i kuma oprostio se dr. Miro Jurić koji je opisao sve širine koje je posjedovao Nenad Ninčević, čovjek koji je svim pomagao i sve sa svojim bližnjima dijelio. Bivši rektor Ante Uglešić, koji je s Nanadom Ninčevićem bio povezan preko Velog rata još uvijek ga čeka na kavi u Citadeli i njihov zadnji razgovor o branju maslina, koje su, kao u pjesmi ostale neobrane. Ravnatelj Medicinske škole Davor Vidaković iz pravog bogatstva zajedničkih doživljaja izdvojio je priču o tome kako je Nenad Ninčević kumovao imenu njegove kćerke Donate.
Ne želeći da to bude večer tuge, ravnatelj Svetko Perković je podsjetio na mjesto Nene Ninčevića u Pomorskoj školi na koje u zbornici nitko se ne usuđuje sjesti. No, nastavnici Pomorske škole bili su sinoć ponosni na veličinu i značaj kolege kojeg su izgubili, a od kojeg su se oprostili s dostojanstvom pa čak i pjesmom koju je najviše volio „Tamo da putujem”. Te uglazbljenje stihove Tina Ujevića i Dalmatino povišću pritrujena otpjevala je Tea Vidaić, posvećujući ih velikom čovjeku i prijatelju. Ona je, kao nastavnica hrvatskog jezika u Pomorskoj školi zamijenila omiljenog profesora Ninčevića.
Nenad Ninčević jako je volio putovati, pričali su o tome njegovi prijatelji, a sa svakog putovanja vraćao se bogatiji i još više oplemenjen. Ali svim, koji su ga poznavali i voljeli, na žalost više neće tiho prići i pratiti ih na njihovim životnim putovanjima.