Vrijeme božićnih blagdana trebalo bi biti vrijeme druženja s obitelji i prijateljima, slavljenja Isusovog rođenja. No to se godinama izgubilo i danas se pod pojmom Božića često podrazumijeva komercijalizacija, nerazumno trošenje, dugovi na kreditnim karticama koji će se vraćati mjesecima kasnije i slično.
Najtopliji kršćanski blagdan koji okuplja obitelj, naglašava zajedništvo često se pretvara u moto što više, to bolje i to počevši od blagdanskog stola, ukrasa, skupocijenih poklona. Gdje se izgubio istinski duh Božića?
Često samo uživamo u kićenju božićnog drvca, sadnji pšenice i slično, a zaboravljamo dublje značenje i smisao Božića.
Skromni blagdanski stol
S obzirom na to da danas mnogi sudjeluju u komercijalizaciji ovog blagdana zaboravljeni su običaji koje su davnih godinama njegovali naši preci. Tada, naime, za Božić nije bilo skupih poklona ispod bora, a blagdanski stol, iako bogatiji no inače, nije ni približno bio ono što danas imamo prilike vidjeti i kušati.
Jasenka Lulić Štorić, voditeljica Etnološkog odjela Narodnog muzeja Zadar, prisjetila se starih običaja uoči božićnih blagdana u zaleđu i na otocima.
Na Badnjak u jutro se morala očistiti kuća. Čistile su je kćeri i nevjeste, dok su muškarci bili zaokupljeni obradom mesa. Kućna starješica je bila zadužena za pripremu hrane. U dinarskom području kućedomaćin je na Badnju večer unosio tri badnjaka (komad drveta, često panj ili deblja grana hrasta, crnike, masline) jedan po jedan izgovarajući ritualni tekst kojim je želio svaki boljitak svojim ukućanima i stavljao ga na ognjište. Tu je tinjao do Tri kralja. Nakon toga pepeo bi se prosuo ispod voćke koja nije bila dovoljno rodna ili u vinograd. Na otocima se unosilo samo jedno badnje drvo. Također je u dinarskom području na Badnjak kućni starješina unosio slamu na kojoj se večeralo, a djeca bi se s radošću valjala po njoj. Slama je simbolizirala štalicu u kojoj se Isus rodio, pojasnila je Lulić Štorić, dodavši kako slama u kući nije bila karaktersistična za otoke.
Pomorci na otoke donijeli običaje iz zapadnih zemalja
– Što se tiče hrane, na Badnjak se uglavnom spremala suha riba sa zeljem, bakalar je bio samo u bogatijim obiteljima, kazala je Lulić Štorić. Poslije bi se jelo frite (na otocima) i uštipke u dinarskom području. Na Božić se nije ništa radilo. Sam dan Božića bio je rezerviran za obitelj, druženje, kazala je Lulić Štorić. Jelo se meso (tuka, janje, ovca) koje je bilo glavna hrana za velike blagdane. Darivanja u današnjem smislu nije bilo.
Na otocima je išla grupa djece ili mladih od kuće do kuće i to kroz čitavo božićno razdoblje. Kadili su čestitajući, a ukućani bi im darovali smokve, bajame, rogače. Uglavnom su to bili skromni darovi, istaknula je Lulić Štorić.
Isti skromni darovi bili su za blagdan Svetog Nikole u dinarskom kraju i blagdan Svete Luce na otocima. Stavljali su se darovi djeci u čarape koje su visjele iznad ognjišta ili bi ih našli ispod jastuka.
Za svetu Lucu u zaleđu su se skupljala drva pa se za svetu Lucu reklo drvarica.
Na otocima su se u božićne dane palile kolede, vatre i biralo se kralja.
Osoba koja bi bila izabrana za kralja morala je počastiti cijelo selo s vinom i fritulama, ali bi znala rješavati i seoske sukobe.
– Kićenje jelke je običaj koji je postupno iz zapadnoeuropskih gradskih sredina prelazio u naše gradske, a zatim i u seoske sredine. Sadnja pšenice uoči Božića novi je običaj u Dalmaciji jer se ona ovdje prvotno veže uz ukrašavanje Kristovog groba u Velikom tjednu. Adventski vijenac također je novi običaj, pojasnila je Lulić Štorić, a vezuje se uz protestantsku tradiciju.
– U Zagrebu se primjerice, jelka kitila sredinom 19. stoljeća, dodala je Lulić.
Na kraju je istaknula kako su se običaji počeli mijenjati najprije na otocima iz razloga što je tamo bilo dosta pomoraca koji su dio običaja prenijeli iz zapadnih zemalja. Dok su se primjerice, u zaleđu običaji zadržali nešto dulje.