Ponovno sam jutros skrenuo lijevo, a ne desno i odmah sam osjetio laganu grižnju savjesti. Vozim se Splitskom, prolazim kraj peke i mislim se zašto idem na Seljačku tržnicu po salatu, zašto ću u Supernovoj popiti kavu, a ne idem sve to skupa obaviti na Poluotok koji nam polako odumire i pretvara se u izolirani otok u našim gradskim životima.
Grizem se i vrtim kroz glavu riječi zadarskog humanitarca Vencija kako mu je žao vidjeti u što se Poluotok pretvorio, kako se na njemu nekada lipo živjelo, Kalelarga je bila žila kucavica na kojoj se vidio red i život, a u Vicinoj butigi moglo se kupiti sve od igle do lokomotive.
I onda se počnem tješiti i pravdati samom sebi svoju prvu vikend odluku – kod Supernove imam parking koji je još besplatan, ako me ona nazove da joj treba nešto za ručak ili za po kući odmah to mogu kupiti.
Neće mi stvoriti nervozu i presing, kao što bi mi stvorila da sam na kavi u gradu. Dalje gušt mi je tamo šetati se uz štandove Seljačke tržnice te kupovati frišku blitvu i salatu pa s malo zdrave hrane barem djelom smanjiti utjecaj svega i svačega što unosim u sebe tijekom radnog djela tjedna. I nisam sam u tome. Ne trebam biti vražji genijalac da to zaključim, dosta mi je napraviti dva đira po glomaznom parkingu da vidim da tisuće ljudi subotnje jutro provodi rado na istom mjestu gdje sam i sam došao.
Vrtim dalje kroz svoje misli i konačno zaključim da nemam ja što osjećati grižnju savjesti. Netko se potrudio da na rubu grada stvori nešto što zadovoljava sve generacije – tinejdžere, samce, roditelje s malom djecom, penzionere – i zašto ne uživati u tome. Istina u javnosti se stvara neki jal prema uspjehu koji se ostvario na rubu grada, ali sve me to manje-više podsjeća na nisku razinu zavidnih komentara na koje se ne bih trebao obazirati. Eto zato sada u miru pijem moju kavu, bez osjećaja grižnje savjesti.
Na Poluotok ću u šetnju doći oko Božića, kada volim po prosinačkoj hladnoći gledati okićeni grad s ogromnim borom na Narodnom trgu. Ako mudro gradsko rukovodstvo želi da im nas tisuće dolazi na Poluotok umjesto u Supernovu, onda neka se potrude da nas privuku. A onda s druge strane, možda i nekom u cijeloj priči odgovara sablasno prazan Poluotoku, bez stotine jakih zadarskih poduzetnika i obrtnika koji su neovisni i misle svojom glavom. Danas je to dio grada gdje zimi dolaze tvrtke iz Rijeke da na njemu ostvare posao i uzimaju kune, ljeti ga na par sati iskorištavaju kruzeri da upotpune putovanje svojim gostima, a nama tijekom cijele godine naplaćuju parking za što nemaju dozvolu.