– Gledajte ovo, ove filmske trake mi nisu zakrpane. Neke jesu. Je, sve su to filmovi na 35-milimetarskim trakama. Teško ih nabavljam, ali ne dam se. Na ovoj roli je 600 metara trake, podignut ćemo je sad zajedno na projektor. A ona tamo traka, nju trebamo premotati, taj sam film prikazao i treba ga vratiti na početak. Da, da, s tom ručicom ćemo ga premotati…”
Tako u maloj kabini kina u Sv. Filipu i Jakovu govori Tihomir Mikas, „tapšući” dva (pra)stara poljska projektora.
Zahvaljujući Mikasu mjesto je dobilo kino. “Kino s patinom”, „kino s dušom”, „Cinema Paradiso”, nazivaju ga svakako. U Sv. Filipu i Jakovu gotovo dvadeset godina nije bilo kina dok Mikas silnim entuzijazmom nije obnovio zapuštenu i oronulu kinodvoranu. U kino sada hrle i mještani i turisti, ali u Mikasovu kinu nema digitalne tehnike.
Nema gotovo nikakve tehnike, samo projektori i filmske role na koje Mikas namata 35-milimetarske vrpce.
Mikas poznaje digitalnu tehnologiju, ali je ne voli. U njegovu kinu vrijeme je stalo, iako su i kabina i dvorana obnovljene, uređene, dotjerane, moderne… No, moderan je samo dekor, a sve ostalo miriše na davno prošla vremena.
– Kino je nekad normalno radilo, od 1980. godine do rata i nešto malo poslije rata. Sve te godine sam tu radio, tri projekcije dnevno smo imali. Prvo film za djecu u poslijepodnevnim satima, pa oko 21 sat regularan film, a treća projekcija išla je u ponoć. U toj satnici sam uveo erotske filmove. U tom terminu dvorana je „pucala” od posjećenosti. Popunilo bi se 320 sjedala, a još 300 ljudi bi se načičkalo po stepenicama, posvuda. Takve su filmove najviše tražili Česi, ali i moji mještani. Dolazili bi mi u kabinu po plakat „Emmanuelle”. I žene su dolazile.
One bi tobože došle po plakat za crtani film, da daju djeci, a onda bi kao slučajno vidjele plakat erotskog filma i pitale mogu li ga uzeti, onako „usput”… – priča Mikas, koji je prije toga radio i u legendarnom kinu „Pobjeda” u Zadru, odavno zatvorenom, na čiji spomen gotovo zasuzi.
– Jasno je da kinodvorane ne mogu zarađivati kao nekad, ali ni u Zadru ni u drugim gradovima vlasti ne shvaćaju da kinodvorana mora postojati, postoji način da opstane tako što neće biti namijenjena samo za filmske projekcije, nego će služiti i u druge svrhe, pa će nešto novca tako pristizati. To su u općini Sv. Filip i Jakov shvatili.
Mi sad imamo bogatstvo. Ma da mi je samo nabaviti više filmova… Tako je teško naći 35-milimetarske. Što bih dao za jednog Charileja Chaplina… – uzdiše Mikas, zaljubljenik u filmove.
Ima 73 godine, ali energiju mladića jer ga „nosi” ljubav prema kinu koje je konačno otvorio.
– Dokazali smo da se kino isplati. Ne moramo zarađivati veliki novac, ali sad se Udruga mladih uselila u predvorje, otvorili su galeriju, zove se Fabrika kulture i imaju program za cijelo ljeto, predstave, radionice… – kaže Mikas.
Sretan što je uspio, Tihomir Mikas jedino uzdiše za filmovima. Sve je digitalizirano, a njegovi poljski projektori trebaju filmsku vrpcu. Onu od 35 mm, pa će Mikas opet napraviti dobar kinoprogram. No, u programu, na veliku žalost turista i mještana, neće biti „filmova za odrasle” u ponoć. Tko će ih naći na vrpci od 35 milimetara?!?
‘Ako mi zazvoni…’
Uz dva poljska projektora, role i filmske trake, Mikas u kabini ima jedno zvonce. Spojeno je s dvoranom. Iz dvorane mu osoba od povjerenja zvoncem signalizira ako nešto kod projekcije filma nije u redu.
– Ako mi zazvoni kratko jednom, znači da je zvuk u dvorani prejak. Ako kratko zvoni dva puta, film je previše tih. Ako zvoni jednom malo duže, to znači da se pojavila dupla slika… – objašnjava Mikas tehnologiju u svom kinu, za koje kaže da ga voli više od vlastite kuće.