ZADAR- Za razliku od  Miljanka Domijana koji uz određene dorade zagovara proboj povijesnog kanala Foša u sklopu vizije zvane Vrata Zadra, prof. dr. Pavuša Vežić u svom pismu Zadarskom listu traži oprez u vrednovanju tog prostora s aspekta kojeg je on imao u prošlim vremenima.

Pa podsjeća javnost:

Srednjovjekovni Varoš u Zadru protezao se od Foše do pošte na Relji. Bio je zapravo pučko predgrađe s težačkim kućama, ali i važnim crkvama. Po onoj posvećenoj Sv. Martinu nosio je naziv: Varoš Sv. Martina. U crkvi sv. Mateja pak, osobito je bio štovan kult Bogorodice zvan: Varoška Gospa, prenesen kasnije u Grad, u baziliku Sv. Stjepana (današnju crkvu Sv. Šime). U predgrađu se nalazila i crkva Sv. Križa te predio Melta sa samostanom Sv. Marije (otprilike na mjestu današnje Gimnazije Vladimira Nazora). Gradski zid s kulama zatvarao je područje Varoša te je povijesni prsten obzidanoga Zadra bio skoro dvostruko duži od današnjega.
Razorena Varoš

Međutim, pred nadirućom snagom turske vojske u 16. stoljeću cijeli sustav srednjovjekovnih zidina nije pružao dovoljnu sigurnost. Stoga je Venecija poslala u Zadar 1537. godine arhitekta Michele Sanmichelija. On je trebao ocijeniti mogućnost pojačavanja zidina. Predložio je izgradnju tzv. Pontona, peterostranog bastiona, kasnije prozvanog Grimani (tu je u 19. stoljeću izrastao gradski park, danas Perivoj kraljice Jelene). Varoš pred njim ostao je sačuvan do zadnje trećine 16. stoljeća. No, Republika je 1566. godine poslala u Zadar i vojnog zapovjednika Sforza Pallavicina sa zadatkom izgradnje snažnijih utvrda. Značilo je to porušiti u Gradu velike poteze srednjovjekovnih zidina i kula te zgrada uokolo njih i posve razoriti Varoš, u punome potezu od Foše do Relje. Tako je Zadar ostao bez predgrađa i stekao novi povijesni obris.

Prsten muraja oblikuju moćni bastioni i kortine s visokim zidanim pokosima izraslim iz mora te široki nasipi iza njih. Cijeli sustav izgrađen je do 1570. godine. Predstavlja uzoran primjer renesansnoga grada-tvrđave. Vrlo važan njegov sastavni dio tvori utvrda Forte (danas Perivoj Vladimira Nazora). Podignuta je na prednjem dijelu negdašnjeg Varoša. Stražnji je postao planirani brisani prostor pred tvrđavom, ravnica bez koje utvrda ne bi ni mogla braniti Grad. Tu činjenicu treba naglasiti: utvrda skupa sa zemljanim jarkom pod njom i prostranim brisanim prostorom pred njom (koga povijesni izvori bilježe kao spianada ili ravnica), tvorila je jedinstveni fortifikacijski sustav. Njemu je pripadao i drugi zemljani jarak, onaj ukopan između Sanmichelijevog Pontona i Pallavicinove Forte.

Evlija Ćelebi, turski pisac koji je oko 1660. godine imao prilike projahati zadarskim krajem te iz daljine gledati moćne zidine u krajoliku, ovako je u svom Putopisu opisao Zadar:

To je grad sazidan od klesanog kamena, koji je kao kremen... bedemi su izbočeni prema vani kao oklop kornjače... zidine su prostrane i široke... sjaju se kao bijeli biser... zaista nisam vidio ovako tvrdog grada.
Otvoreni grad

Sredinom 17. stoljeća suhi obrambeni jarak podno utvrde Forte bio je pretvoren u morski kanal. Prokopan je i produbljen da bude sigurniji nego li je bio dotadašnji plitki zemljani jarak. Tada je izgrađena i predutvrda tzv. Revelin ili Mezzaluna ispred kanala. Stoljeće potom, dakle sredinom 18. vijeka, produbljen je i jarak u Foši, onaj između Pontona i Forte. S njima je more u luci povezano s otvorenim morem ispred Zadra te se dotadašnji Grad na prirodnome poluotoku našao na umjetnome otoku. Oba su kanala izgrađena kao vojna pojačanja grada-tvrđave, a ne kao plovni putevi poput kanala u Veneciji. Stoga su oba i zatrpana početkom 20. stoljeća kada je opasnost od Turaka već minula.

Međutim, sve do 1868. godine, u kojoj je Zadar kao dotadašnji grad-tvrđava konačno postao otvorenim gradom, Ravnice ispred njega ljubomorno su čuvane kao brisani prostor s obrambenim nasipima, a ujedno i vojno vježbalište. Unatoč svim mijenama koje su uslijedile tokom 20. stoljeća ta fizionomija povijesnoga grada s renesansnim utvrdama i brisanim prostorom na kopnenoj strani, sačuvana je u Zadru do danas, tvori fortifikacijsku cjelinu koja ima znatnu spomeničku vrijednost za gradogradnju 16. i 17. stoljeća u Dalmaciji.
Prekretnica

Takvu vrijednost neki su gradovi-tvrđave u nas s vremenom gubili, posebno tijekom 20. stoljeća. Grubi primjer predstavlja Split koga je nekada na kopnenoj strani branio snažni sustav zidina s dva polubastiona, tri bastiona, četiri kortine među njima, i široki brisani prostor uokolo. Uprava grada nepromišljeno je cijeli sklop prepuštala 'suvremenoj' izgradnji, a ona je preklopila prsten baroknih utvrda do te mjere da namjernik danas, domaći čovjek ili gost, u prostoru Splita ne može prepoznati nekad sjajno zamišljen i ostvaren grad-tvrđavu 17. stoljeća.

Ravnice u Zadru danas su na prekretnici, izložene ambicioznim prostorno-investicijskim programima i tehno-menadžerskim aranžmanima kojima čuvanje kulturnohistorijskih cjelina, u to možemo biti sigurni, nije prva briga. Sada je u pripremi izrada javnog urbanističkog natječaja za regulaciju Ravnica. Međutim, one su već s prvim korakom, s dosadašnjim najavama, izgubile vlastito ime i postale Vrata Zadra, ma što to značilo. To samo dodatno upozorava na potrebu brižnoga promišljanja i traganja za pravom mjerom u očito nužnom uređivanju Ravnica i potrebnom civiliziranju njihovoga područja. No, istovremeno valja brinuti i o čuvanju ambijenta povijesnoga grada u današnjem urbanom krajoliku Zadra. Njegov renesansni profil i sustav, ma koliko narušavan tokom 19. i 20. stoljeća, ipak stoji u naravi i tvori zaista veliku povijesnu i prostornu vrijednost.

(Prof. dr. sc. Pavao Pavuša Vežić redoviti je profesor Odjela povijesti umjetnosti Sveučilišta u Zadru)