ZADAR- Grad Zadar vlasnik je 450 poslovnih prostora. i 350 stanova. Samo od najma za koje poslovnih prostora godišnje se „ubire” 17,5 milijuna kuna, izjavio je to pročelnik za gospodarenje gradskom imovinom rajko Jurin.
Unatoč tom prihodu Grad Zadar duguje za pričuvu 625 tisuća kuna, od čega je samo 600 tisuća kuna dug Zadar stanu, upravitelju, koji je svojedobno osnovan baš za upravljanje stanovima u vlasništvu Grada Zadra. Drugi najveći vjerovnik za pričuvu na gradske stanove i prostore je Unik.
Taj dug Grada za pričuvu, koji se povlači posljednjih godina, stvara problema ostalim suvlasnicima, osobito na Poluotoku gdje su zgrade u lošijem stanju, pa im gradski dug u zajedničkoj blagajni, onemogućava bili kakvu akciju sanacije, obnove a kamoli većih zahvata.
Grad Zadar plaća pričuvu za poslovne prostore po koeficijentu koji je dva puta veći nego li za stambeni prostor. Od pravne službe iz Odjela za gospodarenje gradskom imovinom dobili smo obrazloženje kako je to po zakonu isto tako nam je rečeno kako nisu upoznati s informacijom da je Grad Rijeka ustavnom tužbom još prije 12 godina postigla odluku kojom svi suvlasnici plaćaju pričuvu po istim uvjetima. .
– Ukoliko su suvlasnici pojedinih stambenih zgrada u kojima se nalaze stanovi i poslovni prostori, odnosno njih preko 51% odlučili da se pričuva za poslovne prostore plaća po koeficijentu većem od koeficijenta 1 koji se plaća za stambeni prostor i zaključili takve Međuvlasničke ugovore, takvi su ponuđeni i Gradu Zadru koji je iste prihvatio prema volji većine, tvrde u gradskoj upravi Zadra.
Kako je Grad Zadar dragovoljno zaključio međuvlasničke ugovore i poštivao volju većine to nije ni osporavao bilo koji zaključen međuvlasnički ugovor.
Dakle, nitko se nije potrudio racionalnije i štedljivije gospodariti gradskom imovinom u Zadru.
Grad Rijeka također plaćao uvećanu pričuvu za poslovne prostore, ali je u duhu dobrog gospodarstvenika a uvjeren kako je u pravu krenu u pravnu bitku u kojoj je pobijedio, ili drugim riječima usprotivili su se plaćanju uvećane pričuve za poslovne prostore te takve međuvlasničke ugovore nisu htjeli potpisati.
Rezultat je bio ušteda novca poreznih obveznika, što je u krajnjem (ili prvom) slučaju dužnost onoga tko raspolaže s tom imovinom.
To su i dokazali u sudskom postupku, odlukom Ustavnog suda koja nam je dostavljne iz Grada Rijeke.
Odredbom čl.374.st.2.Z.V. izrijekom je isključena primjena odredbi 3.dijela glave 4. ZV u situaciji kada u zgradi nije utvrđena vrijednost posebnih dijelova nekretnine, odnosno u kojoj međusobni odnosi suvlasnika nisu uređeni sukladno odredbama glave 4. Trećeg dijela ZV. Slijedom te nesporne činjenice, mjerodavan je pravni režim prijelaznih i završnih odredbi ZV, iz čl.374.do 387. ZV.
Sukladno navedenom potpuno je jasno da ukoliko objekt nije etažiran visina pričuve može se jedino odrediti u skladu sa odredbom čl.381. ZV, koja glasi : “dok se ne utvrde vrijednosti posebnih dijelova nekretnine, udio vlasnika posebnog dijela nekretnine u troškovima upravljanja odredit će se na način da visina udjela odgovara udjelu korisne površine stana ili druge samostalne prostorije koja je u njegovom vlasništvu, prema zbroju korisnih površina stanova i drugih samostalnih prostorija u nekretnini.”
Drugim riječima, tek kada se etažira zgrada na način kako je to propisano dijelom 3.glave 4.ZV, tek će se tada moći zaključiti međuvlasnički ugovor kojim će se moći utvrditi različita visina plaćanja pričuve u odnosu na vlasnike poslovnih prostora.
U suprotnom slučaju, svi plaćaju jednaki iznos pričuve, razmjerno korisnoj površini stana ili druge samostalne prostorije (primjerice poslovnog prostora).