U travnju 2007. godine u dvorani Matice hrvatske u Zadru predstavljena je knjiga dr.sc. Kazimira Pribilovića:" Povijesna građa oko bombardiranja Zadra u Drugom svjetskom ratu", "nesumnjivo kapitalno, ujedno i životno djelo autora" (Kazimir Pribilović preminuo je u studenom 2013. godine) kako je u predstavljanju knjige u svom izlaganju naglasio prof dr. sc. Marijan Diklić. Knjigu je predstavio i profesor dr. Tonči Šitin koji se založio: " Da ova knjiga bude poticaj još temeljitijim istraživanju prošlosti Zadra u Drugom svjetskom ratu i to kroz istraživanje socijalne povijesti, kazivanja živih svjedoka, običnih ljudi i njihovih sudbina u ovim zbivanjima dok je to još moguće", tj. da se razgovara s generacijom koja za nekoliko godina više neće biti živa, što je bio okidač da završim svoju odavno započetu knjigu " Dan kada su sva zvona zvonila" u kojoj sam obuhvatio moja istraživanja i svjedočenja 123 Zadrana za razdoblje od 1915. godine (Tajni Londonski pakt) do 1. studenog 1944. , tj. do blagdana Svih Svetih 1944, koji je objektivno najveći dan u dugoj povijesti Zadra jer su taj dan oduševljeni Zadrani zvonili na sva crkvena zvona, ushićeni što u svoj, premda 70 posto savezničkim bombarderima porušen grad mogu ući slobodno a što nisu smjeli bez dozvole talijanskih vlasti od okupacije Zadra 4. studenoga 1918. godine. Kako je zadnje savezničko bombardiranje Zadra bilo 31. listopada 1944. godine, sutradan na blagdan Svih Svetih u Zadar je došao Gradski odbor (GNO) kao najviša institucija civilne vlasti u gradu. Taj odbor formiran je 28. rujna i privremeno smješten u Polači, sa zadaćom da organizira i obavlja gradsku vlast u Zadru.

U emisiji "Aktualno" na Vox televiziji Zadar od 27. veljače 2014. na pitanje voditelja Nevena Pavelke zašto je Zadar 1943/44.bombardiran odgovorio sam u postocima u stilu nedavnog objavljenog teksta na Facebook, da iz Zadra nije tko ne zna da Boro Poštar nije poštar. Nisu Zadrani oni tko ne znaju za zadarske nazive nekih dijelova pokućstva, imena preminulih zadarskih ridikula, kao i imena zadarskih "ljepotica dana" na Facebooku je privukla veliki broj kvalitetnih komentara što me je posebno oduševilo.
- 10 % Zadar je bombardiran 1943./44. iz razloga što talijanska vojska koja se u njemu nalazila nije bila iz Zadra, nije pružila otpor Nijemcima nego im se predala 10. rujna 1943.
- 60% Zadar je bombardiran iz razloga što je luka Zadar kao strateška međuluka na Jadranu bila ratni cilj pa su piloti bombardera dobivali naloge "Primary target ( meta,)- shipping in Zara harbour" zbog toga što su njemački brodovi koji su prevozili ratni materijal iz sjevernih jadranskih luka obavezno pristajali u luku Zadar, bilo radi prekrcaja tereta izravno na manje brodove koji bi nastavili plovidbu prema jugu do Albanije, bilo radi iskrcaja tereta uzduž obiju obala u Jazinama.
-20 % je Zadar prekomjerno bombardiran jer bombarderi kod slijetanja u zračnim lukama na jugu Italije "Alternative target-shipping in Zara harbour" nisu smjeli nositi zaostale bombe u svojim kontejnerima pa su bombe neselektivno bacali na Zadar a što će pri tome stradati civili, "Bože moj, rat je", vadili su se Saveznici. -10% , jer su dvolični Britanci, premda im je Tito bio saveznik, nastojali na sve moguće načine obnoviti kraljevinu Jugoslaviju jer nisu trpjeli komuniste. Stoga su Britanci jednom dijelu jugoslavenskih vojnih snaga, koje su nakon sloma Jugoslavije u travnju 1941. pobjegle, dali nekoliko starijih ratnih brodova te ih smjestili u Anconi s ciljem da se iskrcaju u Zadar prije ulaska partizana. Te vojne snage smještene su u Egiptu i organizirane u posebnu postrojbu koja nije borbeno djelovala ali je stalno postojala iz političkih razloga u cilju kada se iz Zadra povuku Nijemci da te postrojbe morskim putem uđu u Zadar, a istodobno s kopna trebali su ući četnici koji bi osigurali izbjegličkoj Vladi Jugoslavije da nesmetano sleti u zračnu luku Zemunik. Formalno pravno Zadar je do Pariške mirovne konferencije 10. veljače 1947. bio dio Italije, da bi od tog datuma po etničkom ključu pripao matici Hrvatskoj a ne zbog toga što su ga oslobodili partizani. Tito je prvi svibnja 1945. s partizanima ušao u Trst ali su ga Saveznici vratili. Trst je pripao Italiji po istom ključu po kome je Zadar pripao matici Hrvatskoj. Zadnje savezničko bombardiranje Zadra 31. listopada 1944. kada su partizani već ušli u Zadar najbolji je dokaz da su Britanci imali ne samo odvojeno zapovjedništvo zrakoplovstva (RAF), nego i odvojenu politiku u odnosu na Amerikance.


Kada je završila emisija "Aktualno" simpatični Toto Jelinić iz režije mi je mahao rukama i dobacivši :"Ferdinande zašto ste preskočili Splićane?". Pozivajući se na istraživanje ugledne povjesničarke Marice Kakaraš Obradov (rođena 1970.) odgovorio sam da je ona u svojoj knjizi " Angloamerička bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu" navela podatke o 640 savezničkih napada na hrvatske gradove i mjesta na kopnu i otocima, da je u tim napadima poginulo 5246 osoba, a ranjeno 3514, od kojih je poginulo 768 vojnika, odnosno ranjena su 294. Najteža razaranja pretrpjeli su Slavonski i Bosanski Brod, Zadar, Šibenik, Split i Vinkovci. Split s okolicom napadnut je 71 put, zatim slijede Slavonski i Bosanski Brod s okolicom i Zagreb koji su pretrpjeli po 61 napad, Zadar s okolicom 54 napada ( zadarska luka i povijesna jezgra 32 napada op.a.), Rijeka s okolicom 44, Šibenik s okolicom 37 te ostala mjesta s manje od 30 napada. Najviše smrtno stradalih bilo je u Slavonskom i Bosanskom brodu - 973, Splitu i okolici - 741, Zagrebu i okolici - 576, Zadru i okolici - 405, Kninu - 402 i td. Mario Škibola je u navedenoj emisiji izjavio da su bombardiranje Zadra naručili Splićani da ne bi Zadar postao glavni grad Dalmacije. I nije jedini koji tako misli. Rodio sam se na Kalelargi, preciznije u kući Oštrić u stanu koji se nalazi iznad prodavaonice "Peko" i uredništva "Slobodne Dalmacije, čiji prozor gleda na Narodni trg. I danas stanujem na Poluotoku pa mi je Kalelarga dnevni boravak i poznam mnoge starije Zadrane koji kao i Škibola tvrde da su Splićani naručili bombardiranje Zadra. Neki, pak tvrde da je bombardiranje Zadra naručio Tito da bi ubio u njemu sve što je talijansko. U talijanskoj knjizi "Vennero dal Cielo" autori Talpo Oddone i Sergio Brcic koja je objavljena u Trstu 2000. godine nije navedeno da je Zadar bombardiran 31. listopada 1943. nego dan ranije, samo da ne bi protuslovili tezi koja se provlači kroz cijelu knjigu a ta je da je Tito naručio bombardiranje Zadra da ne bi pripao Italiji. Tito je bio ubojica, jer bez ubijanja neprijatelja ne bi se zemlja oslobodila, ali definitivno nije bio budala da bi naručio od Saveznika da bombardiraju Zadar na dan kada je znao da su partizani već bili u Zadru. Pozvati ću ovog ljeta uglednu povjesničarku Karakaš na kupanje u bazenu na Kolovarama kako bi joj dokazao da sam u mojim 50 godina istraživanja preko arhivske građe, dnevnika mojeg oca Nanda kao i kazivanja mojih tetaka Ante Ricova i Berta Dukića koji su kao stolari sastavljali mrtvačke sanduke do danas evidentirao 1012 stradalih za vrijeme savezničkog bombardiranje Zadra 1943./44. godine.


Zadar, ožujak 1944., nastavak razaranja Zadra-bacanje bombi nasumice

Prema planu bojnog djelovanja donesena je odluka da saveznički bombarderi 3. ožujka1944.napadnu Bihać i po mogućnosti željezničku postaju, odnosno cijeli kompleks s kolosijekom. Saveznički bombarderi zbog oblačnog vremena nisu uspjeli pronaći i točno identificirati Bihać, pa su napali pričuvni cilj, Zadar. Za vrijeme leta 4 zrakoplova nisu uspjela pronaći Zadar, pa su ispustila bombe nasumice, što je učinio još jedan, zbog nakupljenih naslaga leda na trupu u krilima. Tako je Zadar napalo 27 bombardera, koji su bacili oko 39 tona bombi, a među njima i 7-8 od 2 tone. Napad je trajao oko 1 sat, a Zadar i njegova luka osvjetljavali su se svjetlećim bombama s padobranom i raketama. Bačene bombe pogodile su luku i njezinu obalu uzdužno, gat za brze brodove, industrijske objekte u gradu i zgrade. Nastali su veliki požari na obali u luci, zatim na industrijskim objektima u gradu, a zapažen je i požar na krajnjem sjevernom dijelu Poluotoka, gdje je pala bomba od 2 tone. Zadnji bombarder koji je sudjelovao u napadu, uočio je tri požara, koja su se mogla vidjeti na daljini od 15 milja (24 km). Izravnim pogotkom uništeno je previjalište ( ambulanta) za lake ranjenike, porušeno je skladište vojne odjeće, potopljen je brod za lučku zaštitu "AZ-13", uništena je i potonula teglenica za naftu. Pogođeni su i oštećeni mnogu vojni objekti. Bombe su pale i na predjele utvrđenog pojasa od Arbanas do Puntamike. Na predjelu Stanova u kući Sturnela bilo je sjedište Gestapa, a do nje vojničke barake koje su se prostirale na zapadnoj strani ceste Hrvoja Čustića gdje je bio uspostavljen logor za zarobljenike NOV-a i evakuirane muškarce s otoka. Od zarobljenih i evakuiranih poginulo ih je 12, ranjen 61, a budući da su njemački stražari već na pojavu zrakoplova ušli u skloništa, 107 ih je pobjeglo. 

U Zadru je 5. ožujka uhićen poručnik bojnog broda talijanske ratne mornarice Radovani. Dokazano je da je neprekidno održavao vezu s NOV-om i da mu je isporučivao različita materijalna sredstva na štetu njemački oružanih snaga. Radovani je prvim brodom sproveden u Trst na daljnji postupak.

Nijemci su 6. ožujka izvršili raciju-uhićenje po njemačkim kriterijima « sumnjivih i saboterskih elemenata» po primorskim gradovima. To je ustvari bilo opravdanje za prikupljanje što većeg broja muškaraca za radove na utvrđivanju, ali i pokušaj razbijanja ilegalnih organizacija NOP-a.

Kako je bilo od iznimnog značenja da blizu Zadra djeluje postrojba NOV-a, 8. dalmatinski korpus, odnosno 19. divizija zapovjedili su Grupi sjevernodalmatinskih odreda da se od postojećega Zadarskog bataljuna formira odred i da bojno djeluje na sektoru Nin - Posedarje. Tako se od 10. ožujka Zadarski odred sastojao od dva bataljuna.


U Zablaću kod Šibenika od 3. ožujka formirana je obavještajno-diverzantska grupa ili «rup» 15. brdskog korpusa tajnog naziva «Konrad» po imenu njegova zapovjednika. Zapovjedni dio grupe činili su njemački časnici i dočasnici, a vojnici su bili četnici ljotičevci dovedeni iz Beograda i vrbovani civili, koji je već bilo oko 30. Dio te postrojbe trebao se premjestiti i u Arbanasima.

Leteći 13. ožujka iznad obale i otoka sjeverne Dalmacije, saveznički lovačko-bombarderski zrakoplovi napali su motorni jedrenjak koji je doplovio iz sjevera u Zadar s teretom hrane pa je trebao predaniti u Tkonu, a zatim nastaviti plovidbu za Šibenik. Bombarderi nisu ga uspjeli potopiti nego samo oštetiti. Istog dana oko 16 sati 6 savezničkih bombardera napalo je izvidničku postaju III. POS-a Grapšćak i brodove III. POS-a u Telašćici na Dugom otoku. Zapaljen je jedan, a oštećene su tri motorna jedrenjaka i patrolni čamac. Saveznički piloti zamijenili su otok Ugljan,koji je bio pod kontrolom Nijemaca s Dugim otokom, gdje je bio III.POS. Kako sa zračne pozicije i običan putnik jasno može razlikovati otok Ugljan od Dugog otoka, to navedeni slučaj ukazuje da se ne može govoriti o visokoj profesionalnosti svih savezničkih pilota u Drugom svjetskom ratu.

Saveznici su na talijanskoj fronti poduzeli drugi napad radi probijanja obrambene crte «Gustav», i to na području Monte Cassina, odnosno Cassina, kuda je prolazila cesta, odnosno željeznička pruga Napulj - Rim. Tijekom 15. ožujka njemačke položaje napalo je 775 zrakoplova iz sastava strateškog i taktičkog zrakoplovstva.
Istog dana, 15. ožujka, saveznički lovačko-bombarderski zrakoplovi su u niskom letu nekoliko puta napali zadarsku luku, pri čemu je u maskirnim vezovima oštećen veći broj motornih jedrenjaka, dok se jedan teško oštećen nasukao na obalu. Pogođen je i jedan kamion, poginula su 3, a ranjeno 10 vojnika-mornara. Naime, motorni jedrenjaci koji su uplovljavali u Zadar, vezivali su se u sve uvale od Bregdetti na jugoistoku do Puntamike na sjeverozapadu, a u samoj luci u uvali Vrulje, kod mosta i uz lukobran.

Nakon posjete Mussoliniju prefekt Serrentino (talijanski predsjednik Giorgio Napolitano 10. veljače 2007. godine odao mu je posthumno odlikovanje) vratio se u Zadar. Pitanje primopredaje Zadra vlastima NDH i dalje je ostalo prividno neriješeno. Tijekom 16. ožujka u 13.40 sati 6 lovačko-bombarderskih zrakoplova napalo je predgrađe Zadra, sjeverno od luke, ali nije javljeno jeli bilo gubitaka.


U ranim jutarnjim satima 16. ožujka 1944. jedinice ZPO (Zadarski partizanski odred) bile su napadnute od snažnih neprijateljskih snaga koje su nadirale iz rajona Šibenik, Vodice i Pirovac prema Stankovcima, Benkovcu i odatle prema Vrani. Neposredno prije napada jedinice ZPO su postavile zasjede na cesti Benkovac - Vrana na kotama Mali i veliki Umac. Jedna četa zauzela je položaj na cesti Donje Ceranje na koti Prokop. Kolona od 40 neprijateljskih vojnika naišla je na zasjedu na cesti Benkovac - Vrana, pa su je jedinice ZPO potpuno uništile i razbile. Međutim, kolona koja je krenula iz Vrane vatrom bacača i mitraljeza uspjela je odbaciti četu na velikom i malom Umcu i produžiti prema Benkovcu. Dio kolone od 35 njemačkih vojnika, koja se kretala došla je do Gornjih Ceranja i zauzela položaj kod Prlina Stana. Dvije čete 1. bataljuna ZPO pošle su u susret ovoj koloni da bi spriječile prodor u Pristeg. Kada je došlo do borbe, od Stankovca počela je nadirati vrlo jaka motorizirana njemačka kolona čije su jedinice prešle Pristeg i napale četu ZPO s leđa. Četa se morala preko brisanog prostora povlačiti prema Donjim Ceranjima. Istodobno još jedna njemačka kolona od 20 njemačkih kamiona i tenkova nadirala je kroz Banjevce prema Ceranjima izbacivši jaku pobočnicu koja se kretala kotama iznad Radašinovaca sve do Vrane. Zadarski partizanski odred okružila je i opkolila i njemačka kolona koja se kretala iz Benkovca u pravcu Vrane. U borbi ranjen je komandant 1. bataljuna Iso Pavlica, a sve jedinice odreda priklještene su na dvije kote odakle su pružale grčevit otpor, ne dozvoljavajući njemačkim snagama da prodru u Donje Ceranje.

17. ožujka njemačke jedinice su nadirale jednom kolonom vojnika iz Vrane prema koti Bak. Druga kolona je prodirala je kroz prometnicu Vrana - Radašinovici. Kolonu su predvodili tenkovi a za njima kamioni. Treća kolona nadirala je iz pravca Pirovca prema koti Stubice i Banjevačkih Stanova. Istodobno dio neprijateljskih snaga nalazio se na položajima oko sela Putičani. Zadarski odred imao je samo jedan otvoreni, ali vrlo riskantni izlaz na sjever prema Stankovcima, jer je neprijatelj mogao motorizacijom brzo presjeći put povlačenju.

ZPO imao je taj dan četiri mrtva i pet ranjenih boraca. Izgubljena su tri puškomitraljeza i veća količina streljiva. Posade puškomitraljeza izginule su braneći odstupnicu ostalim jedinicama, pa se nisu mogle izvući. Nijemci su imali daleko veće gubitke jer je u zasjedi koju je postavio ZPO potpuno razbijena i najvećim dijelom uništena grupa od 40 njemačkih vojnika.

Česti napadi njemačkih motoriziranih jedinica na položaje Zadarskog odreda i okruživanje na tom relativno uskom prostoru, ozbiljno je ugrožavalo njegov položaj. Prijetila je opasnost da jedinice odreda budu desetkovane ili uništene. U toj teškoj situaciji Komanda odreda se obratila Štabu 19. divizije sa zahtjevom da se odredu pruži veća pomoć jedinica 5. brigade koja se trenutno nalazila na tom terenu.
Zadarskom odredu je naređeno da osigura grupu ranjenika i njihovo prebacivanje na otoke. Ranjenika je bilo 50, od čega 15 iz zadarskog odreda. Ranjenici su uz pratnju jedinice odreda prebačeni na područje Vranskog jezera, a kasnije su ih odbornici uspješno prebacili na otok Vis. 

U svojim «Siječanja» (Rukopis) Vinko Kožul iznio je slijedeće: « Popeli smo se na brdo, zauzeli položaje i odmah otvorili vatru na njemačke jedinice koje su nastupale prema nama. Brzo smo ih prizemljili i nisu mogli ni koraka naprijed, ali odjednom iz Stankovca Nijemci osuše vatru iz teških bacača i lakih topova na naše položaje... Povlačili smo se brzo, bez neke organizacije... Žurili smo da bi izbjegli potpuno okruženje. Digao sam se s položaja među posljednjima. Idući prema sjeverozapadu naišao sam na veći broj nepoznatih i nenaoružanih boraca. To su bili borci iz raznih naših jedinica iz unutrašnjosti, određeni za preuzimanje tenkova i osnivanje naših tenkovskih jedinica u Italiji. Nijemci su otvorili paklenu vatru iz topova i bacača. Od dima, prašine, zemlje i kamena nije se vidjelo ništa. Padalo je po nama kao gusta meteorska kiša. Užareni geleri (nažalost, mi Zadrani osjetili smo ih i u domovinskom ratu 1991.-1995. op. a.) od eksplodiranih granata parali su zrak i stravično fijukali na sve strane lomeći grane smrekovih i grabovih grmova. Prilegao sam na zemlju da bi se zaštitio... Malo istočnije primijetio sam dva borca iz moje čete koji su trčali prema gustoj grabovoj šumi. Kada su me opazili, pridružili su mi se, pa smo zajedno krenuli prema zapadu. Nijemci su nas dočekali sa bočnom i čelnom vatrom. Upali smo u okruženju i nije nam bilo drugo nego se skrivati po šumi i čekati noć... Odjednom smo spazili veću grupu njemačkih vojnika kako u streljačkom stroju idu iz Stankovca prema nama... Dok se oko nas pucalo i treslo mi smo skriveni u žbunju očekivali dolazak njemačkih vojnika s južne i sjeverne strane. Na desnoj sam držao strojnicu, a odapet pištolj s metkom u cijevi grčevito sam stiskao u ruci. Kad vidim da će me uhvatiti, pucat ću, a jednim metkom dokrajčiti sebi muke, mislio sam... Borba se žestoko rasplamsala i neprijatelj je bio zaustavljen...
Kada je pao prvi mrak sa svih strana su se čuli tihi zvižduci, kao u ljetno doba noći od zrikavaca. To su bili znakovi dozivanja boraca skrivenih po šumama. Skupilo nas se oko dvadesetak boraca... Idući prema zapadu nailazimo na prve mrtve i ranjene. Na jednom putu ležao je mrtav borac. Bio je to Šime Vučinović iz moje čete...

- Drugovi u pomoć, spasite me, pomozite mi, dođite ranjen sam - čuo se iznemogli glas i zapogajuće dozivanje... Ležao je između kamena i šumaraka okrenut prema zemlji ranjeni borac. Hlače su mu bile pune zgrušane krvi, pa su izgledale kao da su od kože. Pogođen je rafalom preko kukova, u trku je pao na prsa i u tom položaju ostao je ležati cijeli dan. Bio je to Rajko Štulić iz Nina intendant našeg bataljuna... Izgubio je mnogo krvi, ali se još dobro držao. Rastrli smo deku i položili ga za nošenje. Nošenje na čebetu po škrapama i kamenju, a on dosta težak, nije mogao proći bez povrede.»
Kod bezizlaznih situacija neki borci su se priklanjali dezerterstvu, koje je unosilo zabunu i pojačalo kolebanje kod boraca, a kasnije i pojavu masovnog dezertiranja. Vinko Kožul se dalje prisjeća:» Jedne noći dezertirala je jedna grupa boraca, i za njima je odmah upućena potjera. Uhvaćeni su i dovedeni u jedinicu. Donesena je odluka da se trojicu strijelja. Toj trojici, na njihovu nesreću, bilo je to prvo dezerterstvo. Borcima je to teško pala ta odluka, ali surovi uvjeti rata i teške prilike u kojima se nalazio odred nametali su ponekad i primjenu surovih metoda ( kako su onda tek ustaše i fašisti prošli? op. a.) da bi se odred spasio od rasula i izbjegle posljedice širih negativnih razmjera. Tako je to onda bilo, jedni su morali umirati na ovakav ili onakav način, da bi drugi mogli živjeti i doći do pobjede i slobode».

Njemački obalni lovac «KJ-10», ploveći iz Rijeke za Zadar, zalutao je pa je uplovio u Lučinu (Molat), gdje su ga zarobili 18. ožujka naoružani brodovi i patrolni čamci II. POS-a. Zarobljeno je 16 njemačkih vojnika s naoružanjem i opremom, radiopostaja, 2 vreće pošte i poštanskih paketa i druga oprema. Brod je odtegljen u Vis, gdje je popunjen posadom i uvršten u sastav patrolnih čamaca Mornarice NOV-a s oznakom PČ-75.

Ujutro 20. ožujka 3 njemačka zrakoplova s aerodroma Zemunik napala su i potopila naoružani brod i oštetila motorni jedrenjak u Telašćici. Zatim su tri zrakoplova s istog aerodroma uvečer istog dana napala i potopila naoružani brod i motorni jedrenjak u dvije uvale na o. Kornatu. To je bio osjetni gubitak za Mornaricu NOV-a jer je tog dana izgubila 2 veća naoružana broda (tipa NB) od 9, koliko ih je ukupno tada imala.
Istog dana oko 12 sati lovci-bombarderi preletjeli su Zadar otvarajući topničko-mitraljesku vatru po luci, Voštarnici i Brodarici.

Saveznički lovci-bombarderi, leteći 21. ožujka iznad Biograda, nisu otkrili maskirane jurišno-desantne čamce, pa su u luci Biograd napali pomoćni brod, koji su pogodili i potopili s oko 100 tona hrane i opreme.

Još jedna zabuna savezničkih pilota dogodila se 22. ožujka kad su saveznički zrakoplovi napali i potopili motorni jedrenjak III. POS-a. Napad je obavljen pogrješkom, jer obližnji o. Murter bio pod kontrolom Nijemaca, a Kornate je kontrolirao III. POS. Saveznički zrakoplovi napali su i jedan manji motorni jedrenjak III. POS-a koji je noću 21./22. ožujka prevozio opskrbu iz Kornata u Modrave, pa se u tamnoj noći nasukao na otočić blizu sjevernog rta o. Murtera. Motorni jedrenjak nije pogođen pa je uz pomoć pripadnika NOP-a opskrba iskrcana na dva leuta i jednu gajetu i prebačena u Modrave. Uvečer 22. ožujka doplovila su do njega 2 patrolna čamca, odsukala ga i oteglila u Kornate. Naime, Stožer III. POS-a, zbog opasnosti od njemačkih brodova, prebacivao je opskrbu na obalu gajetama i leutima na jedra i čamcima na vesla. Ti su brodovi često plovili i po danu, maskirajući se kao ribarski, što je bilo riskantno jer su saveznički zrakoplovi napadali sve brodove koji bi plovili po danu.

Od 15. do 23. ožujka Saveznici su na talijanskoj fronti izveli drugi veliki napad kako bi probili obrambenu crtu «Gustav». Direktno se napao gradić Cassino uz masovnu potporu zrakoplovstva i topništva. Cassino i poznati samostan na Monte Cassinu pretvoreni su u ruševine zbog djelovanja zrakoplovstva i topništva. Nijemci su opet odbili napad.

Oko 16 sati 23. ožujka 6 savezničkih lovaca-bombardera u niskom letu napalo je aerodrom Zemunik i zapalilo, odnosno potpuno uništilo 2 njemačka zrakoplova, kao i bačve s benzinom. Istog dana 2 njemačka zrakoplova s aerodroma Zemunik napala su bombama od 50 kg i mitraljeskom vatrom i potopili patrolni čamac II. POS-a u Telašćici.
Noću 23./24. ožujka iz Kraljevice u Zadar doplovili su desantno-jurišni i jurišni čamci 3. satnije 771. inženjerskog desantnog bataljuna. Brodovi su do svitanja razmješteni po okolnim uvalama, odnosno lukama na o. Ugljanu zbog opasnosti od napada savezničkih zrakoplova.

Zadarski odred sa dva bataljuna se 23. ožujka nalazi na sektoru Stankovci - Vrana, jer se ne može probiti na svoje operaciono područje u Ravnim kotarima, odnosno zaleđu Zadra zapadno od ceste Zadar - Obrovac koju s jakim snagama kontroliraju Nijemci.
Nakon što su na središnjem dijelu otoka Visa izvađeni čokoti vinove loze, 23. ožujka iz Italije je stigla saveznička tehnička komisija zbog izgradnje zračne luke. Odlučeno je da se izgradi ratni aerodrom po američkim standardima s pistom 1.200 m dužine i 60 m širine.

Skoro cijeli dan 26. ožujka, a posebno prije podne, zadarsko područje prelijetjelo je 250 savezničkih zrakoplova. U stvari, u tijeku su bile dvije operacije savezničkog zrakoplovstva, i to jedna pod šifrom «Point-Blank», kojom su bombardirani ciljevi u Njemačkoj u svezi s planom za invaziju Europe ( od 24. veljače 1944. operacija je proširena i na teritorij Austrije), a druga pod šifrom « Strangle» za ometanje opskrbe njemačkih trupa u Italiji.

Konvoj od 5 desantno-jurišnih čamaca u osiguranju lovca podmornica «UJ-205» uvečer 26. ožujka isplovio je iz Vira, odnosno Zadra za Šibenik. Lovci-bombarderi izvršili su tijekom dana dva napada i potpuno uništili lovac podmornice «UJ-205». Od članova posade 3 su poginula, 2 nestala, 14 je ranjeno, dok se oko 65 spasilo. 

Nakon što su Nijemci zauzeli o. Rab, a ustaše Pag, Stožer II. POS-a povukao se sa svojim postrojbama na Dugi otok. Budući da je cijelo operaciono područje tog sektora sada bilo pod kontrolom Nijemaca, Stožer II. Pos-a bio je prisiljen djelovati na operacionom području III.POS-a. Obavještajni časnik II. POS-a i saveznička obavještajno-izviđačka grupa s radiopostajom bili su i dalje na o. Rabu. Naime, na insistiranje Saveznika, a zbog prikupljanja podataka o Nijemcima, njihova grupa smještena je u samom Rabu, na tavanu jedne kuće posebno uređene za nju. Naposljetku, saveznička obavještajno-izviđačka grupa prebačena je s o. Raba na o. Olib 3. travnja. Od tada je grupa bila na Olibu, odakle je slala radiovezom obavještajne podatke, a posebno o pomorskom prometu između Rijeke i Zadra te malog Lošinja i Zadra. To je bilo olakšano jer je Olib bio pod kontrolom III. POS-a, čija je postrojba stalno boravila na otoku.


Budući da su vremenske prilike dolaskom proljeća bile bolje, nešto je povećan prijevoz materijala kopnenim putem, željezničkom prugom od Slavonskog Broda do Mostara, a zatim kamionima za Split. Pomorski promet morao se i dalje održavati, pa je izdana zapovijed da brodove koji plove južno od Zadra, osiguravaju brodovi za zaštitu luka. Međutim, je u Zadru bio samo jedan takav brod, dok su četiri već bila izgubljena. Svi motorni jedrenjaci koji su sudjelovali u pomorskom prometu, dobili su, zavisno od veličine, odgovarajuće naoružanje univerzalnih topova od 37 i 20 mm i teških mitraljeza za samoobranu. U stvari, radilo se o brodovima privatnog vlasništva koje su Nijemci jednostavno rekvirirali i upotrebljavali za svoje potrebe.

U prvim satima 30. ožujka motorni jedrenjak (oko 350 brt)nasukao se na o. Tovarnjak uz sjevernu obalu Molata. Pri nasukivanju brod je oštećen i u njega je prodrlo more, tako da se nije mogao spasiti. Posada, sastavljena od 7 Talijana i 2 Nijemaca, napustila je brod i čamcem se prebacila na o. Silbu, gdje ju je zarobio III. POS-a s o. Oliba, koji se zbog toga prebacio na Silbu. Uz posadu zarobljena su 2 puškomitraljeza, 3 puške, ručne bombe i streljivo.

Poslije dužeg zatišja u 15.07 sati 31. ožujka saveznički lovci-bombarderi napali su luke u Zadru i Biogradu na Moru. U Zadru nije bilo gubitaka, a u Biogradu na Moru 4 čamca su uništena, a 5 je oštećeno. Radilo se o čamcima koje su Nijemci prikupili za svoje potrebe i držali pod nadzorom u Biogradu na Moru. 

Novi 12 desantnih tenkonosaca sklopljenih u brodogradilište Monfalcone i Sv. Marko u Trstu prebačeno rijekom Po u Jadran. Zbog velikih problema oko prijevoza goriva 31. ožujka preuzeto je 7 manjih motornih tankera, pa je odlučeno da se upute u Zadar, a neki na južne luke. Na prostoru Dalmacije prikupljene su sve bačve za gorivo do kojih se moglo doći. Gorivo koje su dovozili tankeri, trebalo je preliti u te bačve i onda ih razmjestiti na više mjesta, kako bi se zbog opasnosti od zrakoplova sačuvale potrebne pričuve. Kako su gubitci u pomorskom prometu bili veliki, s tendencijom povećanja, hranu je trebalo prebacivati željezničkom prugom Slavonski Brod - Mostar. Nigdje nema krumpira, a nabavka hrane na teritorij NDH gotovo nemoguća. Postrojbe NOV-a ometaju željeznički promet Udine - Trst - Pivka - Rijeka i Trst - Pula. 

Mornarska inženjerijska grupa za utvrđivanje imala je u Zadru Upravu za izvođenje radova, a trenutni temeljni problem radova na utvrđivanju bio je nedostatak potrebne radne snage. S druge strane, zračni napadi na luku bili su takvi da se danima nije mogao obavljati istovar na razorenu obalu, gat i prilazne putove. Pa i pored toga, zadarska luka, bez obzira na oštećenja i razaranja, i dalje je ostala važna međuluka i skoro svi brodovi koji su plovili prema jugu, i dalje su uplovljavali u nju. Danju su brodovi boravili u uvalama Vrulje, Maestral, Bregdetti, kod Puntamike, u Petrčanima i u lukama na sjevernoj obali o. Ugljana.

Ferdinand Perinović