Poeta nascitur, orator fit – pjesnikom se rađa, govornikom se postaje – stara je latinska izreka za koju neki gradski vijećnici očito nikad nisu čuli, a ako i jesu, nisu je shvatili.
Isto tako pokazuju da nikad nisu pročitali nijednu knjigu o govorništvu, makar mali dio, primjerice onaj u knjizi “Moć uvjeravanja” stručnjakinje za komunikacije Mirele Španjol Marković koji govori o suvremenom političaru koji plasira svoje ideje njegovanjem vlastite osobnosti, sposobnosti uvjeravanja, poznavanjem komunikacijskih modela,osnova psihologije te uvažavanjem publike.
Iako je na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća netko rekao da vijećnici nisu profesionalni političari, oni su, ulaskom u vijeće, ipak pristali baviti se gradskom politikom i javno iskazivati svoje stavove. Pritom su pojedinci zaboravili da javno iskazana riječ u prvome redu znaci odgovornost. Svi koji ondje sjede to mogu zahvaliti građanima koji su ih izabrali, stoga im temeljna ljudska pristojnost nalaze da te građane poštuju. Da tomu nije tako, posebno su pokazali na posljednjoj sjednici. Teme od prvorazrednoga značaja za građane ostale su u drugome planu, zahvaljujući verbalnim okršajima koji se u najboljem slučaju mogu okarakterizirati kao primjer političkoga cirkusa, a nikako političke odgovornosti. Stoga razumljivo, i u medijima tek članci o verbalnim ispadima. Ni jedne ozbiljne analize gradskoga proračuna, nijedne relevantne informacije koja bi nešto značila građanima. No, mediji su objavili ono sto im se ponudilo.
U tom “verbalnom silovanju” Gradskoga vijeća i građana, vijećnik Ante Rubeša doista se “izdignuo” od ostalih. Tako se predsjedniku Gradskoga vijeća Živku Kolegi obratio sa “šjor Živko” – simpatično za susret na Kalelargi, ali u vijećnici ne.
Aludirajući na sintagmu “gordi hrast” , gradonačelniku Božidaru Kalmeti zaprijetio je sjekiricom iz… ( reklamirao je jednu tvrtku) kojom će ga sasjeći. Sjekira je hladno oružje i nema joj mjesta za govornicom Gradskoga vijeća. Kao ni prijetnjama. Ako je već htio postići verbalni učinak, primjerenije bi bilo kazati ” Čak i gordi hrastovi imaju svoj vijek trajanja. Kad se osuše, budu posječeni.”
Ni to mu nije bilo dovoljno, pa je za govornicom rekao “jebiga”. (ispričavamo se čitateljstvu zbog napisanog izraza, ali nema drugog načina za dočarati tu “verbalnu raskoš”,op.a. ) i pokazao golem nedostatak kućnoga odgoja.
Na primjedbu predsjednika Gradskoga vijeća o njegovom izričaju, razinu svoje vijećničke komunikacijske nesvijesti opravdao je činjenicom da je on običan čovjek te da uvijek govori onako kako i obični ljudi govore! Za nadati se, da je naknadno razmislio kamo ga je odvela ta verbalna nemuštost.
U tom komunikacijskom glibu pridružio mu se pročelnik Odjela za socijalnu skrb Mario Pešut. Vijećnika Rubešu nazvao je drogiranim mamlazom i dobacivao primjedbe o supruzi drugoga vijećnika ( ne navodimo ime jer je nedopustivo spominjati obitelji vijećnika u međusobnom obračunavanju). U krešendu valjanja u tom glibu, “počastili ” su se na način da su se međusobno nazivali magarcima!
Moć uvjeravanja argumentima, suprotstavljanje mišljenja, pa cak i ironično obraćanje u trenutku kad govornik smatra da je to potrebno, alati su koji itekako mogu biti učinkoviti, ako se pravilno rabe. Svatko tko javno istupa, treba se barem zapitati zašto nešto želi reći i sto time želi postići. Graditi osobnost izričaja verbalnim nasiljem znaci postati verbalni nasilnik. To je put kojim ozbiljan govornik nikada neće krenuti. No, da bi netko postao “meštar od govorništva”, treba učiti i vježbati.
Zašto je to važno? Zato jer, kad građani ovoga grada slušaju ovakve “rasprave” , s pravom se mogu zapitati koga su birali i jesu li nasamareni? Jesu li zapravo oni ti “magarci”, jer su svojim glasom ovakvo prostačenje u službenoj gradskoj instituciji, dopustili?