Prisjetimo se kako je Ante Tomić, nesuđeni podoficir JNA, najveći pisac ovih prostora svih vremena i najduhovitiji kolumnista, jednom zgodom (u nizu) gadio Zadar povodom čuvene afere «skidanja srpskih i ostalih zastava na trgu» naslovivši veliki članak u Jutarnjem listu: «Zadar: u gospodarstvu prvak, u glavi primitivac.» Šetao je te 2009.g. tako taj Ante ponosno kao podoficir nekad slavne talijanske okupacijske vojske, okićen torbicom i šeširom (bez perja) gradom gdje je nekad studirao i pitao ljude da mu objasne njegovu tezu – zašto je to tako: «Političku zadrtost kakva vlada u Zadru vidjet ćete još samo u nekim zabitima bez struje i asfalta»?
A to je on zaključio po tome što je u Zadru tada izlazio najekstremniji desničarski list u zemlji (kojeg je čitalo desetak ljudi) i što su se na ulicama grada par puta postrojili tri – četiri stara retarda u ustaškim uniformama. Pitao je on tako razne viđene Zadrane, pokušavajući razumjeti njihovo genetsko ustaštvo i čudio se usput:»…u Zadru rat nikako da stane. Zar ne bi bilo razumnije, ugodnije živjeti da su ljudi opušteniji i da žive bez mržnje?» Pa naravno preuzvišeni mirotvorni Ante da bi bilo ugodnije živjeti bez sjećanja na rat! Još puno ugodnije bi bilo da tog rata nije nikada niti bilo u tom gradu, ali ga je bilo i to krvavog i dugog rata s bezbrojnim ranama na zgradama i u glavama. Ne opravdavajući pojedinačna ekstremna ponašanja kakvih ima svugdje i koja su za svaku osudu, zar nije logično da ponešto drugačiji stav prema Domovinskom ratu i njegovim teškim posljedicama ima Zadar u odnosu na Rijeku ili Varaždin, npr.?
Na sličan način su mu tako pokušavali odgovoriti na njegovo pitanje Renato Švorinić i Reno Sinovčić, njegovi tadašnji sugovornici. Tom prigodom Ante se pomalo stidljivo pohvalio da je i on hrabro svjedočio ratnim stradanjima Zadra tako što je jednom 1993.g. vidio na Narodnom trgu lokvu krvi samo pola sata nakon što je šrapnel ubio jednu ženu (doista je za dlaku izbjegao pogibelj!). Iako je imao vojno obrazovanje iz škole JNA, to ga je potreslo. U to doba se kao student stiskao po skloništima grada sa ženama, starcima i djecom dok su njegovi vršnjaci iz Zadra i iz cijele Hrvatske, kao i njegovi brojni zemljaci iz Imotske krajine, ginuli na bojišnici iznad grada.
I ide tako dalje uzvišeni Ante bez brkova Zadrom tražeći sugovornika i naiđe konačno na pravog, tipičnog Zadranina; Vinka Srhoja iz Splita. Odmah su se nanjušili (kao dva nabrijana pekinezera) kao ljudi istog koda koji su prvi put Zadar vidjeli onda kad su tu došli studirati i koji su doznali mnoge njegove prljave tajne koje podmukli, ustašoidni Zadrani ostatku svijeta prešućuju. Kaže tada Srhoj iz Splita: «…Zadar je grad bez mentaliteta» i »…u Zadar se dolazilo po kazni iz Beča i sl…Zadar nikad nije imao boeme ni čuvene redikule, tu je živjela šutljiva, bezlična većina.»
Dakle, u par je britkih rečenica samozatajni Srhoj pogodio bit koju je Ante tražio i stoga je svoj esej o primitivnom ustaškom Zadru mogao lagano zaključivati, narugavši se još samo usput morskim orguljama i pozdravu suncu kao nečuvenom kičeraju. Dvoje ljudi iz Hrvatskog juga dođu dobrovoljno, ne po kazni, u Zadar studirati isto kao što su to činile i tisuće drugih mladih ljudi iz raznih krajeva kroz stoljeća još od davne 1396.g. No, za razliku od velike većine koji bi završili svoj studij i potom ostali ovdje ili otišli negdje drugdje noseći u srcu idealiziranu sliku tog studenskog razdoblja života, Vinko Srhoj i Ante Tomić su očito Zadar radi nečega zamrzili. Vjerojatno će ostati vječna tajna koje su to peripubertetske traume uzrokovale takvu mržnju, osim ako svoju tajnu naš najveći pisac Ante ne ovjekovječi u nekom svom epohalnom romanu. Ali to nije ni važno, jer tko bi kupovao novine kad ne bi bilo ljudi kao što su Tomić, Dežulović, Jergović, Pavičić, i sl., čije mladenačke traume, frustracije i mržnje prema svemu i svačemu čine neiscrpnu inspiraciju za njihove urnebesno duhovite kolumne i kapitalna književna dijela.
Ja zapravo ovdje nisam htio pisati o genijalnom Anti Tomiću, no ponio me taj članak iz Jutarnjeg lista od prije 5 godina koji mi se na Googlu pojavio kad sam upisao: Vinko Srhoj (VS). A upravo taj potonji je neki dan po tko zna koji put sa stranica Zadarskog lista odaslao svoju omiljenu poslanicu o primitivnom Zadru bez mentaliteta sa svojim promašenim projektima. Inače, na web-u Sveučilišta u njegovom životopisu piše: da je profesor povijesti umjetnosti na Zadarskom sveučilištu, ali da je završio i hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti na istom fakultetu. Da je dobio posebnu pohvalu za svoj diplomski rad na natječaju za diplomske radove Matice srpske u Novom Sadu. Da je u burnim devedesetim godinama čak bio i politički kolumnist u Narodnom listu. Znači, politika mu nije strana a struka mu je likovna umjetnost tj. njena povijest. VS navodi na samom početku životopisa kao vrlo važnu stvar tu posebnu pohvalu za svoj diplomski rad, ali drugima, u ovom slučaju brojnim arhitektima i ne samo iz Zadra, ne priznaje njihove strukovne i druge svjetske nagrade, pa tako na samom početku svoje poslanice kaže: »…ničije me nagrade ne mogu razuvjeriti da ono što vidim očima i promišljam u kontekstu grada, ne predstavlja njegovu devastaciju.» Ruga se tako VS morskim orguljama i pozdravu suncu koje su «..pojele milijune i ostavile u bijednom stanju najveći dio obale».
Da je VS provodio djetinjstvo i mladost na našoj rivi onda bi znao da je taj dio rive gdje su sada te slavne instalacije, bio mračna i slijepa ulica po kojoj gotovo nitko nije šetao i koji je vapio za redefiniranjem. A drugo, samo sanacija ostatka dotrajale obale po projektu će koštati jednog dana (kad bude puno više novaca u proračunu grada) preko stotinu milijuna kuna. No, te sitnice se ionako ne tiču VS-a koji o tim slavnim zadarskim znamenitostima kaže kolosalnu misao: «…ali bi veći efekt bio, a i posjećenost, da ste na tim mjestima postavili cirkuski vrtuljak, zid smrti…». VS se ipak ovdje otkriva kad kaže: «da ste postavili» misleći vjerojatno na nas Zadrane jer on to nije pa se nema čega sramiti, ali eto, dobronamjerno upozorava. Pa tako on dalje vrijeđa još jednom pok. kipara Petrića i arhitekta Silađina čije idejno rješenje za spomenik pobjedi nije zaživjelo radi čega je on jako sretan. Umjesto da dobijemo o trošku države lijepi spomenik s okruženjem u dnu uvale Jazine, na kojem bi sljedećih stotinu godina državnici iz cijelog svijeta prigodom posjeta Hrvatskoj polagali vijence u slavu Domovinskog rata, sada nemamo ništa, to je bolje. Ali je pri tom VS otkrio što ga zapravo najviše čini bjesnim: pa njega se nitko nije sjetio zvati u povjerenstvo za odabir tog idejnog rješenja! Niti su ga pitali za morske orgulje niti za bilo što drugo. A on takva veličina, esteta, koja nam živi tu pred nosom i stručnjak za sve u jednoj osobi! To je inače pravilo kod nas da stručnjaci, uglavnom ekonomisti i sociolozi, dignu nos i počnu redom bezočno vrijeđati sve projekte o kojima oni sami nisu odlučivali. Onda se VS okomio na moderno rješenje Trga Petra Zoranića opet vrijeđajući etablirane arhitekte da su prepotentni i sl. Naime, ostavili su staklo da ljudi gledaju u nešto što VS procjenjuje beznačajnim. To što takvi atraktivni prozori u prošlost s još manje važnim artefaktima postoje i privlače pažnju znatiželjnih turista po cijelom svijetu, njega nije briga, on bi ih zatrpao, jer nije sjedio u povjerenstvu za odabir tog rješenja. Možda da stavimo portret VS ispod stakla, možda bi se to svidjelo njegovoj taštini? Onda se opet obrušio na morske orgulje čiji zvuk uspoređuje s parenjem kitova. S tim u vezi njegova vjerojatno asistentica izvjesna Antonija Mlikota, nam majčinski objašnjava u tom tekstu da orgulje i pozdrav suncu nisu unikatne instalacije već da u puno atraktivnijem izdanju postoje i u San Francisku i drugdje. Svi oni svjetski arhitekti, novinari, glumci, filmski djelatnici, milijarderi, itd. koji se kontinuirano dive tim našim instalacijama koje nigdje nisu vidjeli i koji ih nagrađuju, nemaju zapravo pojma se radi tek o lošim kopijama.
Trebati će i g. Niko Bašić i grad Zadar vratiti sve one nagrade koje su dobili jer izgleda da se radilo o prevari. Oboje ovih likovnih stručnjaka, kao i filozof Ante Tomić (AT), nas uče da smo mi Zadrani kampanelisti koji ne vidimo dalje od svog zvonika pozivajući nas da se više okanimo mitologije i hvalisanja (i desničarenja, usput). Tu suzdržanost i skromnost bismo trebalo vjerojatno naučiti od tipičnog splitskog duha koji nam utjelovljuje i samozatajni VS.
Zadar je drevni grad u kojem se miješalo stanovništvo kroz čitavu burnu povijest, kao što to i priliči jednom otvorenom i dinamičnom gradu na moru. On je doista gubio mentalitet, ali ga i nanovo stvarao i nadograđivao uz konstantan priljev novih ljudi koji su donosili nova znanja i kulturu. Tako je, i još puno življe bilo i u Rimu i u Londonu i u New Yorku itd. Musolini je posljednji put nasilno iselio više tisuća Hrvata iz Zadra između dva rata i onda ga naselio Talijanima. Ti Hrvati su se raselili posvuda a značajan dio njih je došao živjeti i u Split donijevši sa sobom napredna znanja i kulturu. Onda slijedi nova kataklizma u drugom svjetskom ratu, pa novo masovno iseljavanje, useljavanje, miješanje itd. Zadar je navikao na došljake i uvijek ih je prihvaćao s dobrodošlicom kao dodanu vrijednost, jer je zato i postao grad s daleko najvećom kulturnom i povijesnom baštinom od svih Hrvatskih gradova. To, na žalost VS i AT i drugih mrzitelja Zadra, nije mit nego istina koja se na Googlu lako da provjeriti. I nije UNESCO jedini kriterij, kao niti ne postojanje nekih likovnih veličina ili galerija.
Puno toga u našem Zadru nije idealno i treba izgraditi i unaprijediti, naučiti od drugih, znamo mi to vrlo dobro. Ali paradoksalno je da VS i AT i slični bezlični tipovi koji privremeno ili trajno završe u Zadru, imputiraju tom istom gradu koji im je pružio dobrodošlicu, netoleranciju a u isto vrijeme godinama ga vrijeđaju bez da im se itko suprotstavlja! Što se mene tiče, ovakve uvrede ja smatram drskim napadom na moj grad i mene osobno i odgovoriti ću istom mjerom kad god budem mogao. Granata ili riječ, u ovom slučaju znači isto: neprijatelj na vratima! Nadam se u buduće da će biti i puno više reakcija mojih sugrađana koji se sigurno isto ovako osjećaju. Pogotovo sada kada je na djelu totalna ofenziva iz svih oružja na Zadar. I istina je da svi, pa tako i mi Zadrani, ponekad pretjerujemo i nismo objektivni kad govorimo o sebi, o svojim bližnjima, o svom gradu, državi itd. No, pretjerivanje je sastavni dio ljubavi koju i ja i ogromna većina mojih sugrađana osjećamo prema našem Zadru. Ne tražimo da ga Vinko Srhoj, Ante Tomić i slični likovi vole, ali kome nije po volji: vrata Zadra su oduvijek otvorena i za ući ali i za izaći.